„Žena nije muškarac.“ Rečenica je kratka, gotovo banalna, no u svijetu žena o kojima piše Etaf Rum ona određuje čitav život. Muškarcu pripada sloboda kretanja, obrazovanje, posao, odluke i pravo na pogrešku. Od žene se očekuje poslušnost, brak, majčinstvo, vođenje kućanstva i čuvanje obiteljskog ugleda. Kada se takva pravila prenose generacijama, više ih nije potrebno ni izgovarati. Žene ih nauče dovoljno rano da ih počnu nametati i same sebi, a nerijetko i vlastitim kćerima.
Roman Žena nije muškarac vodi nas od Palestine do Brooklyna i kroz tri generacije palestinsko-američke obitelji, ponajprije kroz živote Isra, njezine svekrve Fareede i kćeri Deye. Njihove priče razdvojene su vremenom, ali povezane istim pitanjem: koliko žena doista može birati vlastiti život kada je od djetinjstva učena da su poslušnost i žrtvovanje dokaz njezine vrijednosti?
Isra je odrasla u Palestini i odmalena zna što se od nje očekuje. Njezina budućnost nije zamišljena kroz ono što želi postati, nego kroz muškarca za kojega će se udati. Kada joj obitelj dogovori brak s Adamom, odlazi s njim u Brooklyn uvjerena da bi Amerika možda mogla značiti drukčiji život. Uskoro otkriva da preseljenje preko oceana nije dovoljno da bi nestala pravila koja su njezina obitelj ponijela sa sobom.
Godinama poslije njezina najstarija kći Deya nalazi se pred gotovo istim očekivanjem. Obitelj joj počinje tražiti supruga, dok ona želi studirati i sama odlučivati o svojoj budućnosti. Između tih dviju priča nalazi se Fareeda, žena koju je lako doživjeti kao čuvaricu patrijarhalnih pravila, sve dok ne počnemo razumijevati koliko su ista pravila oblikovala i njezin život.
Tri generacije žena, tri načina preživljavanja
Etaf Rum mogla je napisati mnogo jednostavniju priču u kojoj bi muškarci bili tlačitelji, a žene njihove bespomoćne žrtve. Umjesto toga pokazuje sustav koji opstaje upravo zato što u njegovu održavanju sudjeluju čitave obitelji.
Isra, Fareeda i Deya ne žive u jednakim okolnostima i ne reagiraju jednako na ograničenja koja im se nameću. Isra je naučena šutjeti i prilagođavati se. Fareeda vjeruje da obitelj može opstati samo ako se poštuju pravila koja su njoj samoj određivala život. Deya počinje postavljati pitanje koje prethodne generacije nisu imale dovoljno prostora postaviti: zašto?
Zašto se od djevojke očekuje brak prije nego što je dobila priliku upoznati samu sebe? Zašto se rođenje sina slavi drukčije od rođenja kćeri? Zašto se ponašanje muškarca opravdava, dok žena snosi posljedice? Zašto se obiteljski ugled tako često čuva upravo kontroliranjem žena?
Roman ne pokazuje samo razliku među generacijama nego i koliko je teško prekinuti obrazac koji je dugo predstavljan kao jedini ispravan način života.
Isra i obećanje Amerike
Isrin dolazak u New York nosi posebnu ironiju. Nalazi se u jednom od najvećih i najraznolikijih gradova na svijetu, okružena milijunima ljudi i mogućnostima koje gotovo da ne može ni zamisliti, a njezin se vlastiti život odvija unutar nekoliko prostorija.
Amerika sama po sebi ne donosi slobodu. Ta je razlika važna jer Rum ne svodi priču na jednostavnu suprotnost između „tradicionalnog Istoka“ i „slobodnog Zapada“. Obitelj može prijeći granicu, promijeniti državu i jezik svakodnevice, a ipak sa sobom ponijeti iste odnose moći. Geografska udaljenost ne briše obrasce koji se smatraju dijelom obiteljskog identiteta.
Isra pritom čezne za nečim što bi trebalo biti sasvim obično: želi biti viđena kao osoba. Voli knjige, razmišlja, sanja i pokušava pronaći bliskost u braku koji je započeo odlukom drugih ljudi. Svakodnevica joj, međutim, vrlo brzo pokazuje koliko malo prostora postoji za njezine želje.
Kada se od braka očekuje da bude ženska sudbina
Brak u romanu nije predstavljen kao odnos dvoje ravnopravnih ljudi koji su odabrali zajednički život. Za žene poput Isra on je društvena obveza i potvrda da je obitelj uspješno izvršila svoju dužnost.
Posebno je bolan pritisak vezan uz rađanje sinova. Isra rađa djevojčice, a nešto nad čime nema nikakvu kontrolu počinje se tretirati gotovo kao njezin osobni neuspjeh. Vrijednost majke tako se ponovno procjenjuje prema očekivanjima koja su postavili drugi. Takav odnos prema ženskoj djeci otkriva jednu od najokrutnijih proturječnosti patrijarhalnog sustava. Žene odgajaju djevojčice koje vole, a istodobno mogu sudjelovati u prenošenju poruke da bi njihovo rođenje bilo vrednije da su se rodile kao dječaci.
Upravo tu Fareeda postaje posebno zanimljiv lik. Fareeda – žena koju je najlakše osuditi. Fareeda često provodi pravila koja ograničavaju mlađe žene, zbog čega prema njoj nije teško osjetiti ljutnju. Ona inzistira na braku, sinovima, poslušnosti i obiteljskom ugledu te od žena očekuje da podnose ono što je i sama podnosila. Rum joj ipak daje prošlost.
Kada saznajemo kako je Fareeda živjela, postaje jasnije da njezino ponašanje nije nastalo u praznini. Ona je preživjela tako što je prihvatila pravila svijeta u kojem nije imala mnogo izbora. S vremenom ih je počela doživljavati kao istinu.
Razumjeti taj proces ne znači osloboditi je odgovornosti za ono što čini Isri i Deyi. Mnogo je zanimljivije pitanje kako osoba koja je sama bila povrijeđena određenim sustavom može postati njegov čuvar.
Ako cijeli život vjerujemo da je patnja neizbježan dio ženskog iskustva, tuđa želja za drukčijim životom može djelovati kao prijetnja. Priznati da je Deya možda imala pravo tražiti više značilo bi za Fareedu suočiti se s mogućnošću da je i ona sama zaslužila više.
Nasilje koje obitelj pokušava sakriti
Roman otvoreno govori o nasilju u obitelji, ali jednako je važno ono što se događa oko njega. Nasilje može trajati upravo zato što ga okolina prešućuje, umanjuje ili opravdava.
Žrtvi se može govoriti da treba biti strpljiva, da ne izaziva supruga, da misli na djecu ili da bi odlaskom osramotila obitelj. Odgovornost se tako postupno premješta s osobe koja čini nasilje na osobu koja ga trpi.
Isrina situacija posebno je teška zbog izolacije. Nema financijsku neovisnost, ograničeno joj je kretanje, nema izgrađenu mrežu podrške i nalazi se u sredini u kojoj je naučena da problemi između supružnika trebaju ostati unutar obitelji. Takve okolnosti važno je imati na umu kada se pitamo zašto žena jednostavno ne ode. Odlazak zahtijeva mnogo više od fizičkog otvaranja vrata.
Deya i pravo na vlastitu budućnost
Deya odrasta u Americi i upravo zbog toga vidi mogućnosti koje su njezinoj majci bile mnogo udaljenije. Želi obrazovanje, samostalnost i pravo da sama odluči hoće li se, kada i za koga udati.
Njezina pobuna ne počinje nekim velikim revolucionarnim činom. Počinje pitanjima.
To je možda najopasnija stvar za svaki sustav koji počiva na bespogovornom prihvaćanju pravila. Kada jedna generacija počne pitati zašto nešto mora biti upravo tako, odgovor „zato što je oduvijek bilo“ više nije dovoljan.
Deya pritom ne pokušava nužno odbaciti svoju obitelj ili palestinsko podrijetlo. Njezina borba otvara mnogo složenije pitanje: možemo li pripadati svojoj kulturi, a istodobno odbiti dijelove tradicije koji nam nanose štetu?
Identitet ne mora biti izbor između potpunog prihvaćanja i potpunog odbacivanja. Deya traži mogućnost da sama odredi što će iz svojega nasljeđa ponijeti dalje.
Knjige kao prozor prema životu koji bi mogao postojati
Čitanje u romanu ima posebno mjesto. Za Isru knjige predstavljaju pristup životima izvan njezina vlastitog i prostor u kojem može zamišljati mogućnosti koje joj stvarnost ne dopušta.
Knjiga ne može sama osloboditi osobu iz nasilnog ili kontrolirajućeg okruženja, no može joj dati riječi za ono što osjeća. Može pokazati da iskustvo koje joj je predstavljeno kao nepromjenjiva sudbina nije jedini mogući način života.
Za žene kojima je fizičko kretanje ograničeno čitanje dobiva dodatno značenje. Tijelo može ostati u kući, dok misao odlazi mnogo dalje.
Upravo zato obrazovanje predstavlja toliko važnu temu u Deyinoj priči. Studiranje za nju nije samo profesionalna ambicija. Ono znači pristup svijetu, financijskoj neovisnosti i mogućnosti izbora.
Majke i kćeri
Možda su najsloženiji odnosi u romanu upravo oni među ženama. Majka može neizmjerno voljeti kćer i istodobno je učiti pravilima koja će je ograničiti. Može vjerovati da je štiti kada je zapravo priprema za podnošenje istih nepravdi koje je sama preživjela.
Tu nastaje jedan od najbolnijih paradoksa romana: žene ponekad prenose patrijarhalna pravila upravo iz ljubavi. Ako majka vjeruje da se svijet neće promijeniti, možda će kćer pokušati naučiti kako da u njemu preživi. Poslušnost tada izgleda poput zaštite, dobar brak poput sigurnosti, a šutnja poput mudrosti. Problem nastaje kada svaka nova generacija nastavi pripremati sljedeću za isti život umjesto da se zapita može li ga promijeniti. Deya dobiva priliku učiniti upravo to.
Nije ovo priča o „palestinskim ženama“ općenito
Kod ovakvog romana posebno je važno ne napraviti ono što bi njegovu poruku zapravo osiromašilo: iskustvo jedne književne obitelji predstaviti kao univerzalnu sliku svih Palestinaca ili palestinske kulture.
Etaf Rum piše iz palestinsko-američkog iskustva i otvoreno se bavi patrijarhatom, nasiljem i pritiscima koje poznaju njezini likovi, ali priča jedne obitelji nije presuda cijelom narodu. Sam roman pokazuje koliko su iskustva ljudi unutar iste zajednice različita.
Patrijarhat, kontrola žena i nasilje u obitelji također nisu problemi jedne kulture, religije ili države. Obrasci se razlikuju, kao što se razlikuju okolnosti u kojima žene žive, no ideja da obiteljski ugled vrijedi više od ženske sigurnosti može se pronaći u mnogim društvima.
Upravo zbog toga priča Isra i Deye može biti istodobno kulturno specifična i mnogo šire prepoznatljiva.
Šutnja kao nasljeđe
Najopasniji dio obiteljskog nasljeđa u ovom romanu možda nije određeno pravilo, nego šutnja.
O stvarima koje bi mogle ugroziti sliku obitelji ne govori se. Nasilje ostaje iza zatvorenih vrata, nezadovoljstvo se potiskuje, ženske želje smatraju se sebičnima, a istina se prilagođava onome što je lakše podnijeti.
Posljedice takve šutnje ne nestaju s jednom generacijom.
Deya mora rekonstruirati prošlost vlastite majke kako bi razumjela svoju sadašnjost. Tek kada počne otkrivati ono što joj je godinama prešućivano, dobiva mogućnost odlučiti želi li nastaviti istim putem. Prekidanje generacijskog obrasca zato ne počinje samo neposluhom. Počinje istinom.
Naš dojam
Žena nije muškarac težak je roman, posebno zato što čitatelju često omogućuje naslutiti što se događa mnogo prije nego što likovi uspiju pronaći izlaz iz svojih okolnosti. Vremenski diskontinuitet dodatno pojačava osjećaj nemoći jer prošlost i sadašnjost neprestano razgovaraju jedna s drugom, a sličnosti između Isra i Deye pokazuju koliko se obiteljski obrasci mogu dugo održati.
Isra je lik prema kojem je teško ostati emocionalno udaljen. Njezina potreba za ljubavlju, prihvaćanjem i običnim pravom da bude viđena kao osoba sudara se s očekivanjima koja joj ne ostavljaju mnogo prostora. Posebno je bolno promatrati kako joj se Amerika, koju bismo mogli očekivati kao simbol slobode, ne pretvara automatski u slobodan život.
Fareeda će vjerojatno izazvati najviše rasprave. Koliko razumijevanje njezine prošlosti mijenja naš odnos prema njezinim postupcima? Gdje završava objašnjenje, a počinje osobna odgovornost? Možemo istodobno priznati da je i sama bila žrtva patrijarhalnog sustava i smatrati je odgovornom kada ista pravila nameće drugim ženama.
Deya donosi ono čega je u životima prethodnih generacija bilo najmanje – mogućnost izbora. Njezina prilika ne poništava ono što se dogodilo Isri niti retroaktivno daje slobodu Fareedi. Pokazuje nešto drugo: generacijski obrazac može trajati desetljećima, ali za njegovo nastavljanje ipak je potrebno da ga svaka nova generacija prihvati.
Za razgovor u čitateljskom klubu roman otvara mnogo zahtjevnih pitanja. Zašto žene ponekad postaju čuvarice pravila koja ih same ograničavaju? Možemo li poštovati obiteljsku tradiciju, a odbaciti njezine štetne dijelove? Koliko financijska ovisnost određuje mogućnost odlaska iz nasilnog odnosa? Zašto se od žrtve toliko često očekuje da svojim ponašanjem sačuva obitelj, dok se odgovornost počinitelja potiskuje? Posebno je zanimljivo razgovarati o obrazovanju kao mogućnosti osamostaljenja i o tome koliko jedna žena koja uspije izabrati drukčiji put može promijeniti živote generacija koje dolaze nakon nje.
Žena nije muškarac ne traži od nas da jednu kulturu promatramo kao problem niti da žene u romanu sažalijevamo kao bespomoćne žrtve. Mnogo je zanimljivije promatrati koliko su duboko naučena pravila sposobna oblikovati ono što ljudi smatraju normalnim, dopuštenim i mogućim.
Isra nije dobila dovoljno prostora da zamisli život izvan granica koje su joj postavljene. Deya taj prostor počinje stvarati. Između njih nalaze se godine šutnje, tajni, straha i odluka koje su donosili drugi. Deyina mogućnost da jednoga dana sama odlučuje o svom životu ne može promijeniti majčinu prošlost, ali može promijeniti ono što će jedna obitelj ubuduće smatrati ženskom sudbinom.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
