Koliko je ljubavi potrebno da bi dijete ponovno povjerovalo svijetu? Šestogodišnja djevojčica izlazi iz guste šume na američkom sjeverozapadu. Ne govori. Ne zna objasniti tko je, odakle dolazi ni gdje su joj roditelji. Uplašena je, pothranjena i nepovjerljiva prema ljudima, a ponašanjem više podsjeća na biće koje je naučilo preživljavati nego na dijete koje je upoznalo sigurnost doma. Nitko ne zna njezino ime. Nitko ne zna što joj se dogodilo. Ali jedno je jasno: ako je želimo razumjeti, možda prvo moramo zaboraviti sve što mislimo da znamo o tome što bi šestogodišnje dijete trebalo biti.
U Vučjoj djevojčici Kristin Hannah polazi od gotovo misteriozne situacije, ali vrlo brzo postaje jasno da ovo nije roman o senzacionalnoj priči o „divljem djetetu“. U njegovu središtu nalazi se mnogo intimnije pitanje – što je potrebno čovjeku koji nikada nije naučio vjerovati drugom čovjeku da bi prvi put povjerovao da je siguran? Odgovor neće pronaći samo djevojčica koju će nazvati Alisa.Tražit će ga i doktorica Julia Cates. Jer kada se njih dvije upoznaju, obje su na neki način izgubljene.
Prije nego što se vrati u rodni Rain Valley u državi Washington, Julia Cates bila je ugledna dječja psihijatrica. Godinama je radila s djecom i adolescentima. Bila je stručnjakinja kojoj se vjerovalo. A onda jedna od njezinih pacijentica počini stravičan zločin. Odjednom više nitko ne govori o djeci kojoj je Julia pomogla. Postoji samo jedno pitanje: Kako nije znala? Kako stručnjakinja za ljudsko ponašanje nije predvidjela što će njezina pacijentica učiniti? Julia se nađe pod pritiskom javnosti i medija, njezin profesionalni ugled raspada se, a ono što ju najviše progoni nije samo osuda drugih nego vlastita sumnja. Je li nešto propustila? Je li trebala znati? Je li mogla spriječiti tragediju?
Hannah ovdje otvara pitanje koje će pratiti cijeli roman: koliko doista možemo predvidjeti ponašanje drugoga čovjeka? Stručnost nije vidovitost. Psihijatar može prepoznati znakove, procijeniti rizike, liječiti i pokušati pomoći, ali ne može sa sigurnošću znati što će druga osoba učiniti. Ipak, kada se dogodi tragedija, ljudska potreba da pronađe krivca često je snažnija od prihvaćanja činjenice da ponekad ne postoji jednostavno objašnjenje. Julia zato u Rain Valley ne dolazi kao nepogrešiva liječnica koja će spasiti nepoznato dijete. Dolazi kao žena koja više nije sigurna može li vjerovati samoj sebi.
Kada se nepoznata djevojčica pojavi iz šume, stanovnici Rain Valleyja ne znaju što bi s njom. Ne govori. Boji se ljudi. Njezino ponašanje izaziva pitanja, nagađanja i vrlo brzo – etikete.Vučja djevojčica. Divlje dijete. Takve riječi privlače pozornost. Ali Julia pokušava učiniti nešto drugo. Pokušava vidjeti dijete. Ne fenomen. Ne medijsku senzaciju. Ne zanimljiv psihijatrijski slučaj. Dijete. Djevojčicu koja je očito proživjela nešto strašno i koja je razvila vlastite načine preživljavanja u svijetu u kojem joj nitko nije pružio sigurnost. Julia joj daje ime – Alisa. Taj čin naizgled je jednostavan, ali u romanu ima veliku simboličku težinu. Ime nije samo riječ kojom nekoga dozivamo. Ime govori: postojiš. Netko te vidi.Netko će zapamtiti tko si. Za dijete čiji je identitet potpuno nepoznat, ime postaje prvi korak prema stvaranju novog osjećaja sebe.
Je li Alisa doista „divlje dijete“? Roman se poigrava povijesnim i psihološkim pojmom takozvane divlje djece – djece koja su odrastala u ekstremnoj izolaciji od drugih ljudi ili bez uobičajene ljudske socijalizacije. No Hannah vrlo brzo pokazuje koliko etiketa može biti varljiva.Alisino ponašanje nije dokaz da u njoj postoji nešto „divlje“. Ono je trag. Svaki njezin strah, reakcija, šutnja i obrambeno ponašanje govore nešto o svijetu iz kojeg dolazi. Julia zato ne pokušava jednostavno naučiti Alisu da se ponaša poput druge djece. Pokušava razumjeti zašto se ponaša upravo tako.To je velika razlika. Jer dijete koje je dugo živjelo u opasnosti neće prestati osjećati strah samo zato što mu kažemo da je sada sigurno. Sigurnost nije dovoljno objasniti. Mora se doživjeti. Ponovno. I ponovno. Sve dok tijelo i um napokon ne počnu vjerovati da opasnosti više nema.
Najljepši dijelovi romana nisu nužno veliki dramatični trenuci. Ponekad su to sitni pomaci. Pogled. Dodir. Riječ. Trenutak u kojem Alisa dopusti Juliji da joj priđe malo bliže nego prethodnog dana. Jer povjerenje između njih dvije ne nastaje odjednom. Julia ga mora zaslužiti. Alisa je naučila da svijet nije siguran i nema nikakav razlog vjerovati odrasloj osobi samo zato što joj ona govori da joj želi pomoći. Zato njihova povezanost djeluje toliko snažno. Julia ne može izbrisati Alisinu prošlost. Može samo biti prisutna dovoljno dugo da djevojčica počne stvarati drukčije iskustvo ljudi. I upravo tu Vučja djevojčica postaje roman o privrženosti. O potrebi svakog djeteta da postoji netko tko neće otići. Netko čiji dodir ne znači opasnost. Netko tko će se vratiti kada obeća da će se vratiti.
Zašto nam je toliko važno da Alisa progovori? Jedno od vrlo zanimljivih pitanja koje sama Kristin Hannah postavlja čitateljima odnosi se na govor. Alisa tijekom rada s Julijom postiže brojne male i velike pomake. Ali svi čekaju jedno. Da progovori. Zašto? Zašto govor smatramo toliko važnim dokazom ljudskog razvoja i povezanosti? Alisa komunicira mnogo prije nego što uspijeva govoriti na način koji odrasli očekuju. Izražava strah, privrženost, potrebu i nepovjerenje. Samo to ne čini našim uobičajenim jezikom. Hannah nas time podsjeća koliko često očekujemo da se ranjiva osoba prilagodi načinu na koji mi razumijemo svijet, umjesto da prvo pokušamo razumjeti način na koji ga doživljava ona.
Julia prelazi granicu, više nije samo Alisina liječnica. Veže se za nju. Duboko. Osobno. Zaštitnički. Granica između profesionalne odgovornosti i ljubavi počinje nestajati. I tu se ne moramo automatski složiti sa svakom Julijinom odlukom da bismo razumjeli zašto je donosi. Upravo suprotno. Roman postaje zanimljiviji kada se zapitamo: je li Julia uvijek radila ono što je najbolje za Alisu – ili je ponekad radila ono bez čega ona sama više nije mogla zamisliti život?
To je neugodno pitanje. Jer Julijina ljubav prema djevojčici nije upitna. Ali ljubav i objektivnost nisu isto.Kao liječnica trebala bi moći održavati profesionalnu distancu. Kao osoba koja je Alisi postala najvažniji izvor sigurnosti zna da distanca za to dijete može izgledati poput još jednog napuštanja.Što tada znači postupiti ispravno? Tko ima pravo odlučiti gdje dijete pripada? Kako se otkriva sve više podataka o Alisinoj prošlosti, roman postavlja još teža pitanja o roditeljstvu. Što nekoga čini roditeljem?Biologija? Pravna veza? Svakodnevna briga? Sigurnost? Ljubav? Postoji li trenutak kada djetetova emocionalna povezanost mora imati veću težinu od biološkog srodstva? I tko ima pravo donijeti takvu odluku? Sud? Liječnik? Socijalna služba? Roditelj? Dijete?
Hannah ne bira slučajno dijete koje gotovo ne može verbalizirati vlastite želje. Upravo zato odrasli neprestano govore u njezino ime. Svi tvrde da znaju što je najbolje za Alisu. Ali koliko njih doista sluša nju?
Alisa nije jedini odnos koji Julia mora izgraditi iznova. Tu je i njezina sestra Ellie, šefica policije u Rain Valleyju. Iako su sestre, među njima postoji emocionalna udaljenost koja se nije pojavila preko noći. Njihov odnos daje romanu još jednu dimenziju jer pokazuje da bliskost nije zajamčena krvnim srodstvom. Možemo odrastati u istoj kući. Imati iste roditelje. Dijeliti djetinjstvo. I ipak postati ljudi koji se gotovo više ne poznaju. Dolazak Alise prisiljava Juliju i Ellie da surađuju, ali i da ponovno pogledaju vlastiti odnos, obiteljsku prošlost i priče koje su godinama govorile same sebi. I tu se ponovno pojavljuje pitanje koje roman postavlja na nekoliko različitih načina: Je li obitelj nešto što dobivamo ili nešto što gradimo?
Mediji – kada tuđa tragedija postane priča za naslovnicu
Jedan od slojeva romana koji je i danas iznimno aktualan jest odnos medija prema Juliji i Alisi. Julia je već jednom iskusila što znači kada javnost od složene tragedije napravi jednostavnu priču s jasno određenim krivcem. A onda se pojavljuje Alisa. Tajanstvena djevojčica pronađena u šumi. „Vučja djevojčica.“ Priča je savršena za naslovnice. Problem je što iza senzacionalnog naslova postoji stvarno traumatizirano dijete. Roman zato otvara vrlo važno pitanje: Gdje završava pravo javnosti da zna, a počinje pravo ranjive osobe na privatnost? Alisa nije izabrala postati javna osoba. Nije izabrala svoju prošlost. Nije izabrala način na koji će je drugi opisivati. Ali jednom kada priča postane dovoljno zanimljiva, njezina trauma postaje sadržaj. Hannah time vrlo dobro pokazuje koliko brzo empatiju može zamijeniti znatiželja.
Julijina priča pokazuje i koliko lako javnost može donijeti presudu prije nego što raspolaže svim činjenicama. Jednom kada je njezino ime povezano s tragedijom, profesionalni uspjesi prestaju biti važni. Postoji samo ono što nije uspjela spriječiti. To otvara teško pitanje odgovornosti stručnjaka. Koliko odgovornosti možemo staviti na psihijatra, liječnika, učitelja, socijalnog radnika ili bilo koju osobu čiji posao uključuje brigu o drugima? Treba li stručnjak snositi krivnju za svaki postupak osobe kojoj nije uspio pomoći? I što se događa kada medijska presuda postane snažnija od stručnih činjenica? Julia je formalno oslobođena odgovornosti, ali njezin život time nije automatski vraćen. Neke presude ne donose sudovi. Donose ih naslovnice.
Može li ljubav izliječiti traumu? Vučja djevojčica snažno vjeruje u iscjeljujuću moć ljubavi. Ali bilo bi prejednostavno reći da ljubav sve liječi. Ne liječi. Trauma ne nestaje zato što je netko napokon dobar prema nama. Alisa ne može jednostavno zaboraviti ono što joj se dogodilo. Ono što ljubav može učiniti jest stvoriti prostor u kojem oporavak postaje moguć. Julia ne može promijeniti Alisinu prošlost. Ali može utjecati na njezinu budućnost. Može joj pokazati da svaki dodir nije prijetnja. Da svaka odrasla osoba neće otići. Da dom može značiti sigurnost. I možda najvažnije – da je vrijedna ljubavi čak i kada ne zna kako je primiti.
Dvije izgubljene djevojčice
Iako je samo jedna od njih šestogodišnje dijete pronađeno u šumi, na neki način i Julia dolazi u Rain Valley izgubljena. Njezina karijera je razorena. Samopouzdanje nestalo. Odnos sa sestrom udaljen. Profesionalni identitet na kojem je izgradila život više joj ne pruža sigurnost. Julia misli da dolazi spasiti Alisu. Ali Alisa mijenja i nju. Djevojčica je prisiljava ponovno vjerovati vlastitoj stručnosti, ali i shvatiti da se život ne može sastojati samo od profesionalnog uspjeha. Njihov odnos zato nije jednostavna priča o odrasloj osobi koja spašava dijete. One jedna drugoj vraćaju nešto što su izgubile. Alisa postupno otkriva sigurnost. Julia ponovno pronalazi svrhu.
Novi početak ne znači zaborav
Kristin Hannah često piše o ljudima koji su preživjeli nešto nakon čega se čini nemogućim nastaviti dalje. I ovdje novi početak nije brisanje prošlosti. To je posebno važno. Oporavak ne znači vratiti se osobi koja smo bili prije traume. Ponekad ta osoba više ne postoji. Oporavak znači izgraditi život u kojem ono što nam se dogodilo više ne upravlja svakim našim korakom. To vrijedi za Alisu. Ali vrijedi i za Juliju. Obje moraju pronaći način da prošlost postane dio njihove priče, a ne njezin jedini sadržaj.
Naš dojam
Vučja djevojčica emotivan je roman o djetetu pronađenom u šumi, ali bilo bi šteta svesti ga samo na neobičnost njegove početne premise. Ispod nje nalazi se priča o povjerenju. O tome koliko ga je lako uništiti i koliko ga je teško ponovno izgraditi. Kristin Hannah kroz odnos Julije i Alise otvara pitanja koja nemaju jednostavne odgovore. Možemo li uvijek predvidjeti ljudsko ponašanje? Koliko je stručnjak odgovoran za postupke osobe koju liječi? Kada profesionalna privrženost prelazi granicu? Što nekoga čini roditeljem? Ima li biološka povezanost uvijek prednost pred emocionalnom? Koliko daleko smijemo otići tvrdeći da djelujemo „za dobro djeteta“? A tko uopće odlučuje što je to dobro?
Posebno nas se dojmila Alisina priča jer Hannah ne prikazuje njezin napredak kao čudesnu transformaciju. Povjerenje nastaje polako. U malim koracima. I upravo zato svaki od njih nešto znači. Prva riječ nije samo riječ. Dodir nije samo dodir. Povratak nije samo povratak. Za dijete koje je naučilo da svijet nije sigurno mjesto svaki takav trenutak predstavlja nešto mnogo veće – iskustvo da se možda ipak može dogoditi nešto dobro. Julia istodobno mora naučiti nešto što kao stručnjakinja nije mogla pronaći ni u jednom udžbeniku. Ne možemo uvijek spasiti ljude. Ne možemo predvidjeti svaki njihov postupak. Ne možemo spriječiti svaku tragediju. Ali možemo biti prisutni. Možemo slušati. Možemo pokušati razumjeti ponašanje prije nego što ga osudimo. I možemo nekome dovoljno dugo pokazivati da je siguran dok jednoga dana možda i sam ne počne u to vjerovati. Vučja djevojčica zato je mnogo manje roman o „divljem djetetu“ nego što naslov sugerira. To je priča o ljudskoj potrebi za povezanošću. O djetetu koje mora naučiti da ljudi ne znače samo opasnost. O ženi koja mora ponovno naučiti vjerovati sebi. O sestrama koje moraju pronaći put jedna prema drugoj. I o granici između profesionalne brige i ljubavi koja se ne može uvijek uredno povući.
Kristin Hannah sama kaže da je Alisa vjerojatno njezin najdraži lik koji je stvorila, a nakon ove priče nije teško razumjeti zašto. Jer najveća promjena u Alisi nije u tome hoće li naučiti govoriti, koristiti pribor za jelo ili ponašati se onako kako društvo očekuje od šestogodišnje djevojčice. Mnogo je važnije nešto drugo. Hoće li naučiti vjerovati da, kada nekome pruži ruku, taj netko neće otići? Možda upravo tu počinje svaki pravi osjećaj doma.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
