Neke knjige završimo posljednjom stranicom, ali razgovor o njima tek tada počinje. Vraćaju nam se kroz pitanja koja nismo razriješile, kroz postupke likova koje pokušavamo razumjeti i kroz neugodne paralele između svijeta o kojem smo čitale i onoga u kojem živimo. Vještičji sat Chrisa Bohjaliana za naš je čitateljski klub bio upravo takva knjiga.
Ovaj put priča nas je odvela u 17. stoljeće, u svijet puritanskog društva, religije, straha i optužbi za vještičarenje. U svijet u kojem je žena vrlo brzo mogla postati sumnjiva i opasna, a zatim i proglašena vješticom. No što smo više razgovarale o Mary, sve nam se manje činilo da je ovo samo priča o ženama koje su prije gotovo četiri stoljeća bile proganjane zbog onoga što su navodno predstavljale. Umjesto toga počelo se nametati mnogo neugodnije pitanje: što se zapravo promijenilo u svim tim stoljećima? Jesmo li se doista promijenili onoliko koliko volimo vjerovati?
Mary nije žena koja se lako uklapa u ono što se od nje očekuje, a možda se upravo u tome krije jedan od ključeva cijele priče. U svijetu u kojem je žena trebala biti poslušna, moralna, skromna i podređena, svako odstupanje moglo je postati razlog za sumnju. Žena koja je previše govorila, previše željela, previše znala ili jednostavno nije odgovarala slici koju je društvo imalo o „dobroj ženi” mogla je postati problem. A kada društvo odluči da je žena problem, vrlo brzo počinje tražiti objašnjenje. I tako nastaje vještica. Ne nužno zato što je žena učinila nešto nadnaravno, nego zato što je postala dovoljno drugačija da ju je bilo lakše označiti nego razumjeti. Upravo je zato Mary toliko zanimljiv lik. Ona nije samo žena koja se pokušava zaštititi od nasilnog supruga, nego i žena koja pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji joj je to mjesto već unaprijed odredio. I što se više pokušava izboriti za sebe, to postaje sumnjivija.
Jedna od tema o kojima smo najviše razgovarale bila je Maryna pozicija žrtve. Kada govorimo o nasilju, često nesvjesno očekujemo vrlo jasne kategorije. Žrtva bi trebala biti „dobra”, ponašati se onako kako očekujemo, tražiti pomoć na „pravi” način i donositi odluke koje nama, promatračima sa strane, djeluju logično.
Mary pokušava pronaći izlaz. Ne ustaje jednog jutra i odlučuje sve riješiti sama. Obraća se obitelji, pokušava pronaći izlaz iz nasilnog braka i koristiti mogućnosti koje su joj u njezinu vremenu dostupne. Ali zaštita koju traži ne dolazi. Tu se događa nešto što nam je tijekom razgovora bilo posebno teško prihvatiti: njezin neuspjeh da bude zaštićena počinje se promatrati kao njezin vlastiti neuspjeh. Umjesto da se pitamo zašto nasilje nije zaustavljeno, počinjemo analizirati što je Mary trebala učiniti drukčije. Zašto nije otišla? Zašto se nije bolje zaštitila? Zašto je vjerovala? Zašto nije učinila više? Pozornost se tako gotovo neprimjetno pomiče s onoga koji čini nasilje na onu koja ga trpi.
To je možda jedno od najjednostavnijih pitanja koje možemo postaviti, ali upravo zato može biti toliko opasno. Jer „otići” nije samo jedna odluka. Otići može značiti napustiti dom, izgubiti financijsku sigurnost i potporu, suočiti se s prijetnjama i strahom od osvete, brinuti se za djecu, ne znati kamo otići ili hoće li ti itko vjerovati. Ponekad znači otići pa se vratiti. Ponekad pokušati više puta. Izvana vrlo rijetko možemo vidjeti cijelu priču. Maryna situacija povijesno je udaljena od naših života, ali pitanje koje se pojavilo tijekom razgovora bilo je bolno suvremeno: kada žena traži pomoć, a pomoć ne dođe, tko je odgovoran za njezinu nesigurnost?
Upravo se ovdje Vještičji sat za nas prestao osjećati kao knjiga o nekom davnom vremenu. Danas žene više ne proglašavamo vješticama niti ih izvodimo pred sud zbog navodnog saveza s Đavlom. Živimo u drukčijem društvu, s drukčijim zakonima, institucijama i mogućnostima. Ali jesmo li potpuno prestali tražiti krivnju u ženama? Nakon seksualnog nasilja još uvijek se mogu čuti pitanja poput: Kako je bila odjevena? Zašto je bila tamo? Zašto je pila? Zašto je otišla s njim? Nakon obiteljskog nasilja pitanja poprimaju drugi oblik: Zašto ga nije ostavila? Zašto mu se vratila? Zašto nije ranije prijavila? Zašto nije otišla roditeljima? Zašto nije pobjegla? I tu smo tijekom razgovora došle do možda najvažnije poveznice između Maryna svijeta i našega: riječi su se promijenile, ali obrazac ponekad ostaje isti. Nekada je žena bila „vještica”. Danas može biti „sama kriva”. Nekada je njezino ponašanje služilo kao dokaz da je opasna. Danas njezino ponašanje može postati „objašnjenje” zašto joj se dogodilo ono što joj se dogodilo. Društveni mehanizmi nisu isti, posljedice nisu iste i bilo bi pogrešno potpuno izjednačiti ta dva vremena. Ali potreba da se najprije preispita žena, njezino ponašanje i njezine odluke neugodno je prepoznatljiva.
To je pitanje koje bismo voljele da ostane nakon ove knjige. Što je radio nasilnik? Zašto je nasilje trajalo? Tko je znao? Tko ga nije ozbiljno shvatio? Je li žena tražila pomoć? Je li joj netko vjerovao? Što je učinjeno nakon njezine prijave? Zašto nasilje nije zaustavljeno? Kada žena govori: „On me zlostavlja. Bojim se. Pokušavam otići. Trebam pomoć.”, a zatim se dogodi tragedija, je li prvo pitanje zaista „Zašto nije otišla?” Ili bismo se prije toga trebali zapitati: „Zašto nasilje nije zaustavljeno?” Ta promjena pitanja možda izgleda mala, ali mijenja cijelu perspektivu. Prvo pitanje usmjerava pogled prema žrtvi i njezinim odlukama. Drugo nas prisiljava da pogledamo nasilnika, ljude oko njih, institucije i sustav koji je trebao reagirati.
Možda je jedna od najtužnijih stvari u svemu tome činjenica da žena ponekad prvo mora dokazati da je dovoljno „dobra” žrtva. Ako joj se ne vjeruje, ako sustav ne reagira, ako ostane, ako ode pa se vrati, ako ponovno pokuša, ako pogriješi ili donese odluku koju promatrači sa strane ne razumiju, svaka od tih odluka može se okrenuti protiv nje. Kao da mora dokazati da je dovoljno pokušavala pobjeći. Zato nam je tijekom razgovora posebno snažno ostalo pitanje: „Zašto nije otišla?” često zvuči kao pitanje o njezinoj odluci, a možda bismo prije njega trebali pitati: „Zašto nasilje nije zaustavljeno?” Ne zato što svaku odluku treba opravdati. Ne zato što žrtva nema nikakvu mogućnost izbora. Nego zato što odgovornost za nasilje uvijek prvo pripada onome tko ga čini.
Možda upravo ovdje. Vještica iz naslova nije samo žena iz prošlosti koju je društvo označilo kao opasnu. Možemo je promatrati i kao simbol žene koju je lakše osuditi nego saslušati, lakše označiti nego pokušati razumjeti. Žene čija se priča preispituje prije nego što se preispitaju postupci onoga koji joj je nanio štetu. Zato nam se nakon ove knjige pitanje „Tko je vještica?” više nije činilo nimalo jednostavnim. Možda je važnije pitati: Tko odlučuje tko će postati vještica? Tko odlučuje kojoj ćemo ženi vjerovati? Tko određuje koje je žensko ponašanje prihvatljivo, a koje prelazi granicu? I koliko je žena kroz povijest platilo cijenu samo zato što se nisu uklapale u sliku koju je društvo za njih unaprijed stvorilo?
Ovim smo pitanjem završile naš razgovor, a možda nam je upravo ono najduže ostalo u mislima: Da je Mary živjela danas, bi li njezina priča završila drukčije – ili bismo samo imali drukčije oblike istog problema? Voljele bismo vjerovati da bi završila drukčije. Da bi joj se vjerovalo. Da bi institucije reagirale. Da bi njezin strah bio shvaćen ozbiljno. Da bi žena koja kaže „bojim se” dobila zaštitu, a ne još jedan niz pitanja o tome zašto je ostala, zašto se vratila ili zašto nije nešto učinila ranije. I mnogo se toga doista promijenilo. Bilo bi nepravedno prema svim društvenim, pravnim i institucionalnim pomacima tvrditi suprotno. Ali nakon ove knjige teško je jednostavno zaključiti da je problem ostao negdje u 17. stoljeću. Neke rečenice i neki obrasci još uvijek postoje. Samo danas zvuče drukčije.
Možda je upravo zato Vještičji sat knjiga o kojoj smo toliko dugo razgovarale. Nije nam dala jednostavne odgovore. Nije nam ponudila junakinju čije ćemo postupke uvijek razumjeti niti priču koju možemo uredno podijeliti na dobro i zlo. Dala nam je Mary. Nesavršenu, uplašenu, ljutu, očajnu, snažnu i ponekad nemoćnu. Ženu koja pokušava pronaći izlaz u svijetu koji joj ga ne želi dati. A nama je dala priliku da razgovaramo o stvarima o kojima nije jednostavno razgovarati: o nasilju, moći, šutnji, odgovornosti, osudi i o tome koliko lako društvo može pronaći razlog da ne vjeruje ženi. Ali i o tome koliko je važno da se o tim stvarima govori.
Možda je upravo u tome jedna od najvećih vrijednosti čitateljskog kluba. Knjigu ne čitamo samo svaka za sebe. Pročitamo je zajedno, a onda je zajedno pokušavamo razumjeti. U tom razgovoru često otkrijemo nešto što same možda ne bismo primijetile. Jedna članica vidi detalj koji je drugoj promaknuo, druga postavi pitanje o kojem treća nastavi razmišljati i dugo nakon našeg druženja. Ponekad se tako dogodi da jedna knjiga otvori pitanje koje više nema veze samo s vremenom u kojem je napisana ili s vremenom u kojem se njezina radnja događa. Otvori pitanje o nama. O društvu u kojem živimo. O tome koliko smo naučili i koliko još moramo naučiti. Gotovo četiri stoljeća kasnije mnogo se toga promijenilo. Ali možda je najvažnije da ne prestanemo postavljati pitanja. Ne samo: „Zašto nije otišla?” nego i: „Zašto joj nitko nije pomogao?” Ne samo: „Zašto je to učinila?” nego i: „Što joj se dogodilo?” I ne samo: „Zašto joj nismo vjerovali?” nego: „Što možemo učiniti da sljedećoj ženi vjerujemo na vrijeme?”
Jer neke knjige završavaju posljednjom stranicom. A neke tek tada počnu. Vještičji sat za naš je čitateljski klub definitivno jedna od njih.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
