Koliko ljudi svakodnevno susrećemo, a da o njima zapravo ne znamo ništa?
Svako jutro ista željeznička linija, približno isto vrijeme i mnoga poznata lica kojima ne znamo imena. Prepoznajemo čovjeka koji uvijek sjedi na istome mjestu, ženu koja čita knjigu, djevojku koja ne podiže pogled s mobitela ili putnika koji nam iz nekog razloga ide na živce iako s njim nikada nismo razgovarali. Nakon nekog vremena počinjemo o tim ljudima stvarati vlastite priče, procjenjivati njihove karaktere prema odjeći, ponašanju ili izrazu lica i uvjeravati se da o njima ponešto znamo. Sve se to događa bez ijedne razmijenjene riječi.
Upravo iz takve svakodnevice Clare Pooley razvija roman Putnici s perona 5, toplu, duhovitu i vrlo ljudsku priču o skupini stranaca koje povezuje svakodnevno putovanje vlakom od Hampton Courta do londonskog Waterlooa. Njihova su lica jedni drugima poznata, ali između njih postoji ono dobro poznato nepisano pravilo javnog prijevoza: ne razgovaramo s nepoznatim ljudima.
Iona Iverson možda o svojim suputnicima ne zna gotovo ništa, ali to je ne sprječava da im u mislima dodijeli nadimke i na temelju nekoliko detalja stvori cijelu predodžbu o njima. Među njima su Nevjerojatno zgodna djevojka, Usamljena tinejdžerica i muškarac kojeg je prozvala Pametnjaković-ali-seksist. Svakoga jutra dijele isti prostor, a njihovi životi ostaju potpuno odvojeni sve dok se jedan od putnika ne počne gušiti zrnom grožđa. Bolničar Sanjay uspijeva mu spasiti život, no nekoliko dramatičnih minuta dovoljno je da se prekrši dotadašnja šutnja. Nakon prvog razgovora mnogo je teže ponovno se pretvarati da ljudi oko nas ne postoje.
Iona Iverson – žena koja odbija postati nevidljiva
Iona je jedan od onih književnih likova koji vrlo brzo ispune prostor u kojem se pojave. Kolumnistica je i svojevrsna savjetnica u časopisu, osebujna, samouvjerena, britka i dovoljno ekscentrična da ne pokušava postati neprimjetna. Na posao svakodnevno putuje sa svojom kujicom Lulu, a godine provedene na istoj relaciji omogućile su joj da stvori malu mentalnu kartoteku ljudi koje redovito susreće.
Njezini nadimci za suputnike duhoviti su, ali otkrivaju i jednu od važnijih tema romana. Iona je uvjerena da dobro procjenjuje ljude, premda o većini njih ne zna gotovo ništa. Nekoliko vidljivih karakteristika dovoljno joj je da zaključi kakvi su, što žele i kakav život vjerojatno vode.
Takvu naviku, naravno, nema samo Iona. Pooley se poigrava nečim što gotovo svi radimo. Stvaramo mišljenja o ljudima prije nego što ih upoznamo, a zatim nesvjesno tražimo potvrdu prvoga dojma. Roman postupno razotkriva koliko su takve procjene nepotpune. Iza poznatog lica iz vlaka može postojati brak koji se raspada, nesigurnost koju nitko ne primjećuje, profesionalni problem, usamljenost, obiteljski pritisak ili strah o kojem osoba nikome ne govori.
Iona će otkriti da su njezini suputnici mnogo složeniji od nadimaka koje im je dodijelila, ali isto će vrijediti i u suprotnom smjeru. Iza njezine samouvjerene vanjštine također postoji mnogo više nego što ljudi vide tijekom jednoga putovanja vlakom.
Jedno zrno grožđa koje mijenja pravila
Početni incident namjerno je gotovo apsurdan. Ne događa se spektakularna nesreća niti velika katastrofa; čovjek se jednostavno počne gušiti zrnom grožđa. Situacija je dovoljno ozbiljna da zahtijeva hitnu reakciju, ali istodobno dovoljno svakodnevna da se mogla dogoditi bilo gdje.
Sanjayeva intervencija prekida nevidljivu granicu među putnicima. Ljudi koji su do toga trenutka jedni drugima bili tek dio jutarnjeg krajolika odjednom moraju komunicirati, reagirati i pomoći. Nakon toga počinju učiti imena koja dotad nisu znali i otkrivati priče koje nisu mogli naslutiti promatrajući se s drugog kraja vagona.
Pooley taj događaj koristi kao pokretač mnogo većeg procesa. Jednom kada se uspostavi kontakt, među ljudima se počinje stvarati mreža odnosa. Jedan razgovor vodi prema drugome, jedna osoba može pomoći drugoj, a zajedničko putovanje prestaje biti samo vrijeme koje treba provesti između kuće i posla.
Upravo je ta ideja jedan od najšarmantnijih dijelova romana. Velike promjene u životu ne moraju uvijek započeti velikim događajima. Ponekad je dovoljno da netko prvi prekrši pravilo šutnje.
Ljudi koje poznajemo samo po ulozi koju smo im dodijelili
Likovi u romanu na početku postoje jedni za druge gotovo kao karikature. Iona im daje nadimke prema onome što vidi, a oni o njoj također imaju vlastite pretpostavke. Takav način promatranja omogućuje Pooley da vrlo prirodno govori o predrasudama i brzini kojom kategoriziramo ljude.
Prvi dojam može biti točan u nekom detalju, ali gotovo nikada nije cijela priča. Osoba koja djeluje uspješno možda se osjeća kao potpuni promašaj, samouvjerenost može skrivati strah, a netko koga smatramo nepristupačnim možda samo ne zna kako započeti razgovor. Čak i ponašanje koje nas kod nekoga živcira može izgledati drukčije kada saznamo što se događa izvan nekoliko minuta tijekom kojih ga svakoga jutra promatramo.
Roman pritom ne pretvara svoje likove u idealne ljude koji se nakon upoznavanja svi savršeno razumiju. Njihove različitosti ostaju, kao i pogreške, nesporazumi i osobine koje drugima mogu ići na živce. Bliskost ne nastaje zato što otkrivamo da su svi divni, nego zato što prestajemo jedni druge svoditi na jednu osobinu.
Usamljenost usred gomile
Vlak prepun ljudi zanimljivo je mjesto za roman o usamljenosti. Putnici svakodnevno sjede jedni pokraj drugih, ponekad toliko blizu da jedva imaju osobnog prostora, a ipak mogu mjesecima ili godinama ostati potpuni stranci.
Takva fizička blizina bez stvarne povezanosti vrlo dobro odražava suvremenu svakodnevicu. Možemo živjeti u velikim gradovima, raditi u uredima punima ljudi, putovati prepunim prijevozom i neprestano komunicirati putem tehnologije, a istodobno nemati osobu kojoj bismo mogli priznati da nam nije dobro.
Nekoliko likova u romanu na različite načine nosi upravo takvu usamljenost. Ona nije uvijek vidljiva i ne izgleda kod svakoga jednako. Netko je usamljen zato što nema bliske odnose, netko zato što u postojećim odnosima ne može biti potpuno svoj, dok se netko osjeća kao da ga okolina više ne vidi.
Kada putnici počnu razgovarati, ne rješavaju jedni drugima čudesno sve probleme. Dobivaju nešto mnogo uvjerljivije: ljude koji ih primjećuju. Ponekad upravo činjenica da netko zna što nam se događa mijenja način na koji nosimo problem.
Prijateljstva koja ne bismo sami izabrali
Posebno je lijepa ideja da se ova skupina ljudi vjerojatno nikada ne bi pronašla da ih slučajnost nije smjestila u isti vlak. Razlikuju se prema dobi, karakteru, životnim okolnostima, interesima i iskustvima, zbog čega ne pripadaju krugu ljudi koje bismo automatski zamislili kao prijatelje.
U tome se krije prednost slučajnih poznanstava. Kada prijatelje biramo unutar vlastitih društvenih krugova, često završavamo među ljudima slične dobi, obrazovanja, interesa ili životnog stila. Susreti koje nismo planirali mogu nas povezati s nekim čiji bismo život inače samo promatrali izvana.
Pooley upravo iz tih razlika izvlači mnogo humora, ali i topline. Likovi jedni drugima mogu ponuditi perspektivu koju njihovi uobičajeni krugovi možda nemaju. Netko tko nam na prvi pogled djeluje potpuno različito može vrlo dobro razumjeti problem za koji smo bili uvjereni da ga nitko ne bi razumio. Prijateljstvo ovdje ne nastaje iz sličnosti, nego iz postupnog zanimanja za drugoga.
Iona i pitanje godina
Iza vedrine romana nalazi se i vrlo aktualna tema odnosa prema starijim ženama, posebno u profesionalnom okruženju. Iona je desetljećima gradila karijeru i identitet, ali postupno osjeća da se svijet oko nje mijenja i da iskustvo ne mora nužno značiti sigurnost.
Njezina osebujnost, koja je nekoć predstavljala dio profesionalne vrijednosti, može se u novom okruženju početi promatrati kao nešto zastarjelo. Tu se pojavljuje pitanje koje nadilazi samo njezin lik: zašto društvo toliko često očekuje da žene s godinama postaju tiše i manje vidljive?
Iona tome instinktivno pruža otpor. Njezina odjeća, stav, način komunikacije i prisutnost poručuju da se nema namjeru povući samo zato što više nije najmlađa osoba u prostoriji. Ipak, samopouzdanje ne znači da je ne mogu povrijediti poruke koje dobiva iz profesionalnog svijeta.
Pooley ovoj temi pristupa u skladu s ostatkom romana, bez pretvaranja priče u težak društveni traktat. Iza humora ostaje ozbiljna misao o tome koliko vrijednost neke osobe često pogrešno povezujemo s njezinom dobi, posebno kada je riječ o ženama.
Sanjay i teret osobe koja uvijek pomaže drugima
Sanjaya upoznajemo u trenutku kada spašava život drugom putniku, pa vrlo brzo dobiva ulogu sposobne osobe na koju se drugi mogu osloniti. Njegova profesija dodatno pojačava taj dojam.
Takvi ljudi lako postanu oni kojima se svi obraćaju kada nešto krene po zlu. Mnogo se rjeđe postavlja pitanje tko pomaže njima kada više ne mogu nositi vlastiti teret.
Kroz Sanjaya roman podsjeća da profesionalna sposobnost i emocionalna otpornost nisu ista stvar. Činjenica da netko zna reagirati u kriznoj situaciji ne znači da nema vlastite strahove i nesigurnosti. Osoba koja drugima djeluje smireno možda troši golemu količinu energije kako bi takva ostala.
Ta tema lijepo se uklapa u širu ideju romana: ono što vidimo tijekom nekoliko minuta nečijeg dana rijetko nam govori dovoljno o cijeloj osobi.
Kada pomoć postane dvosmjerna
U početku se može činiti da će Iona biti osoba koja će svojim iskustvom i otvorenošću rješavati probleme ostalih putnika. Njezin posao i karakter prirodno je stavljaju u poziciju nekoga tko savjetuje druge.
Razvoj odnosa pokazuje da pomoć ne funkcionira samo u jednom smjeru. Ljudi kojima Iona pruža podršku postupno postaju važni i njoj. To mijenja početnu dinamiku grupe jer nitko nije trajno određen kao osoba koja spašava ili osoba koju treba spasiti.
Takva uzajamnost jedna je od toplijih ideja romana. U dobrim odnosima uloge se mijenjaju. Jednoga dana mi držimo nekoga iznad vode, a drugoga dana možda upravo ta osoba pruža ruku nama. Prihvatiti pomoć može biti jednako važno kao znati ponuditi je.
Generacije koje imaju više zajedničkog nego što misle
Različita dob likova omogućuje Pooley da istraži i odnose među generacijama. Ljudi koji se možda nikada ne bi našli u istoj društvenoj skupini počinju razgovarati o problemima koji se na površini čine vrlo različitima, ali često imaju zajedničku osnovu.
Potreba da nas netko vidi, strah od odbacivanja, nesigurnost oko budućnosti, želja za ljubavlju i osjećaj da ne pripadamo nisu rezervirani za jednu dob. Okolnosti se mijenjaju, ali mnoge emocionalne potrebe ostaju vrlo slične.
Upravo zato prijateljstva među generacijama mogu biti toliko vrijedna. Starija osoba ne mora uvijek biti mudri mentor, kao što mlađa nije samo netko tko treba savjet. Obje strane imaju iskustva koja druga nema, a roman najbolje funkcionira kada dopušta da učenje bude uzajamno.
Nepisana pravila koja nas možda previše udaljavaju
Većina ljudi razumije zašto u javnom prijevozu postoje nepisana pravila. Ne želimo ometati druge, poštujemo osobni prostor i često jednostavno želimo u miru stići na odredište. Pooley ne tvrdi da bismo od sutra trebali razgovarati sa svakom osobom koja sjedne pokraj nas.
Roman ipak postavlja simpatično pitanje koliko smo se naviknuli na ideju da je pristojnost jednaka potpunoj nezainteresiranosti za ljude oko sebe.
Ponekad postoji velika razlika između poštovanja privatnosti i ponašanja kao da drugi ne postoje. Osmijeh, kratka razmjena riječi ili jednostavno primjećivanje osobe ne moraju voditi velikom prijateljstvu, ali mogu promijeniti nečiji dan.
Putnici s perona 5 slučajno prelaze tu granicu. Kada jednom nauče imena ljudi koje su godinama prepoznavali samo po licima, njihov vlak više nikada nije potpuno isti prostor.
Pronađena obitelj na tračnicama
Kako se odnosi među putnicima razvijaju, njihova skupina postupno počinje nalikovati pronađenoj obitelji. Nisu povezani krvnim srodstvom, zajedničkom prošlošću ni činjenicom da su svjesno izabrali jedni druge. Povezala ih je svakodnevna rutina, a bliskost su izgradili tek kasnije.
Takve zajednice posebno su važne jer podsjećaju da pripadanje ne mora uvijek doći iz odnosa u kojima smo rođeni. Tijekom života možemo pronaći ljude koji postaju važni upravo zato što su se pojavili u trenutku kada su nam bili potrebni.
Pooley tu ideju razvija bez pretjerane sentimentalnosti. Likovi se ne pretvaraju preko noći u nerazdvojnu skupinu koja savršeno funkcionira. Bliskost nastaje kroz male postupke, razgovore, nesporazume, pomoć i sve veće povjerenje.
Njihova zajednica nije vrijedna zato što je savršena, nego zato što prije nije postojala, a sada postoji.
Koliko možemo promijeniti nečiji život, a da toga nismo ni svjesni?
Jedna od najljepših poruka romana proizlazi iz međusobnog utjecaja likova. Nitko od njih u vlak ne ulazi s namjerom da nekome promijeni život. Većina samo želi stići na posao.
Nakon što počnu razgovarati, male intervencije počinju imati neočekivane posljedice. Savjet izgovoren usput može nekome pomoći da situaciju pogleda drukčije, poznanstvo može otvoriti novu mogućnost, a podrška osobe koju smo donedavno smatrali strancem može doći upravo u trenutku kada je potrebna.
Roman pritom podsjeća da ne možemo uvijek znati koliko je neka naša gesta drugome važna. Ono što nama predstavlja nekoliko minuta pažnje nekome drugome može biti prvi trenutak toga dana u kojem se osjetio primijećenim.
Naš dojam
Putnici s perona 5 jedan je od onih feel-good romana koji toplinu ne pokušavaju pronaći u savršenim životima, nego u nesavršenim ljudima koji jedni drugima postaju važni. Clare Pooley polazi od vrlo jednostavne situacije koju većina nas dobro poznaje: svakodnevno prolazimo pokraj istih ljudi, prepoznajemo ih i stvaramo mišljenje o njima, a pritom možda nikada ne saznamo ni kako se zovu.
Posebno nam se svidjelo što roman iza humora i simpatične premise skriva nekoliko ozbiljnijih tema. Usamljenost, predrasude, profesionalna nesigurnost, starenje, mentalno opterećenje, potreba za pripadanjem i strah od toga da postanemo nevidljivi pojavljuju se kroz živote različitih likova, ali ne guše vedrinu priče. Upravo suprotno, zbog njih toplina koja se među putnicima razvija ima mnogo više smisla.
Iona je svakako jedan od najvećih aduta romana. Njezina osebujnost, samouvjerenost i sklonost donošenju brzih zaključaka istodobno je čine zabavnom i dovoljno nesavršenom da može učiti od ljudi kojima je isprva sama dodijelila jednostavne etikete. Posebno nam je zanimljiv njezin odnos prema vlastitim godinama i svijetu koji joj počinje slati poruku da bi trebala zauzimati manje prostora. Iona takvu poruku ne prihvaća lako, a upravo kroz njezinu priču roman vrlo lijepo podsjeća da iskustvo, osobnost i potreba da budemo viđeni nemaju rok trajanja.
Za razgovor u čitateljskom klubu posebno je zanimljivo pitanje koliko često procjenjujemo ljude prema vrlo malom broju informacija i koliko su naše pretpostavke pouzdane. Jednako je vrijedno razmišljati o tome zašto se možemo osjećati usamljeno usred gomile, koliko su nam potrebna prijateljstva s ljudima različitih generacija te jesmo li u svakodnevnom životu postali toliko usmjereni na vlastite obaveze da više gotovo i ne primjećujemo ljude pokraj kojih prolazimo.
Pooley pritom ne pokušava uvjeriti čitatelja da će jedan razgovor s nepoznatom osobom čudesno riješiti sve probleme. Njezina je poruka jednostavnija i uvjerljivija: upoznavanje drugoga čovjeka može promijeniti način na koji ga vidimo, a ponekad i način na koji vidimo sebe.
Na početku romana putnici dijele samo vlak. Svaki ima svoju rutinu, probleme i predodžbe o ljudima koje svakoga jutra susreće. S vremenom između njih nastaje nešto što nitko nije planirao, a upravo zbog toga djeluje posebno vrijedno. Ljudi koji su nekoć bili samo poznata lica postaju osobe čije odsustvo primjećujemo, čijim se uspjesima veselimo i za koje se brinemo kada znamo da prolaze kroz teško razdoblje.
Putnici s perona 5 zato je mnogo više od simpatične priče o skupini ljudi u vlaku. To je roman o pripadanju, neočekivanim prijateljstvima i našoj sklonosti da čitave živote drugih ljudi sažmemo u nekoliko površnih dojmova. Istodobno nas podsjeća da nikada ne znamo kakvu priču nosi osoba koja svakoga jutra sjedi nekoliko sjedala dalje od nas.
Možda se nikada nećemo upoznati. Možda ćemo godinama samo dijeliti isti vlak, autobus, ured, kafić ili ulicu. Ipak, ponekad je dovoljan jedan sasvim običan trenutak da osoba koju smo do jučer jedva primjećivali prestane biti stranac.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
