Što se dogodi kada dijete koje nitko nije zaštitio učini nešto neoprostivo?
Već na početku romana Prvi dan proljeća Nancy Tucker oduzima čitatelju sigurnu udaljenost od svoje glavne junakinje. Osam joj je godina, zove se Chrissie, gladna je, zanemarena i gotovo potpuno prepuštena samoj sebi. Majka joj ne pruža ni osnovnu skrb, otac se povremeno pojavljuje s obećanjima koja ne ispunjava, a svijet odraslih kao da ne primjećuje koliko je život toga djeteta daleko od onoga što bi djetinjstvo trebalo biti.
Chrissie krade hranu i mlijeko, uzima slatkiše, luta ulicama, zapovijeda drugoj djeci i maltretira slabije od sebe. Agresivnost joj pruža ono što ne dobiva kod kuće: osjećaj da je važna, vidljiva i dovoljno snažna da barem nad nečim ima kontrolu. Potreba za moći postupno poprima zastrašujuće razmjere i Chrissie učini nešto nakon čega više ništa ne može biti isto – ubije malog dječaka iz susjedstva.
Nancy Tucker ne gradi roman oko pitanja tko je počinitelj jer odgovor znamo od samoga početka. Napetost proizlazi iz mnogo neugodnije pozicije u koju stavlja čitatelja: nalazimo se u umu djeteta koje je počinilo nezamisliv čin i svijet promatramo njegovim očima. Dvadeset godina poslije Chrissie živi pod imenom Julia, ima vlastitu kćer i pokušava izgraditi život koji neće biti određen isključivo onime što je učinila kao dijete. Prošlost se, međutim, ne može poništiti novim imenom, pa Julia svakodnevno nosi pitanje može li osoba koja je jednom oduzela život ikada ponovno zaslužiti običan život, ljubav i mogućnost da sama bude majka.
Chrissie – dijete koje istodobno izaziva užas i sažaljenje
Jedan od najvećih izazova koje Tucker postavlja pred čitatelja jest način na koji prikazuje osmogodišnju Chrissie. Autorica ne pokušava umanjiti ono što je učinila, ali je ne pretvara ni u jednostavnu sliku „zlog djeteta“. Upravo zbog toga čitanje može biti toliko neugodno.
Chrissie je okrutna, manipulativna, nasilna i ponekad zastrašujuće ravnodušna prema patnji drugih. Istodobno je riječ o djetetu koje doslovno gladuje i čije osnovne potrebe odrasli ne zadovoljavaju. Nema stabilnost, sigurnost ni pouzdanu osobu kojoj bi se mogla obratiti. Njezino razumijevanje ljubavi, pripadanja, granica i vlastite vrijednosti razvija se u okruženju u kojem joj nitko nije pokazao kako bi zdravi odnosi trebali izgledati.
Najjednostavnije bi bilo pročitati njezin zločin i zaključiti da pred sobom imamo dijete bez savjesti, no Tucker čitatelju ne dopušta takvu sigurnost. Što dulje boravimo u Chrissieinoj perspektivi, jasnije postaje da njezino ponašanje nije nastalo u praznini. Razumijevanje okolnosti koje su pridonijele nečijem ponašanju pritom nije isto što i opravdavanje počinjenoga zločina. Upravo u prostoru između razumijevanja i odgovornosti nalazi se najveći dio moralne težine ovog romana.
Glad koja znači mnogo više od nedostatka hrane
Chrissieina glad jedan je od najsnažnijih motiva knjige. Ona nije povremeno gladna zato što je propustila obrok. Hrana joj nije osigurana na način na koji bi trebala biti svakom djetetu, zbog čega njezina svakodnevica postaje neprestana potraga za nečim što će pojesti. Krade, promatra drugu djecu koja imaju užinu i vrlo rano uči snalaziti se u svijetu u kojem se ne može osloniti na odrasle da će zadovoljiti čak ni njezinu najosnovniju potrebu.
Glad s vremenom poprima mnogo šire značenje. Chrissie je gladna pažnje, sigurnosti, pripadanja i potvrde da nekome nešto znači. Budući da nikada nije naučila zdrave načine zadovoljavanja tih potreba, pokušava do njih doći sredstvima koja razumije. Osjećaj moći postaje zamjena za osjećaj sigurnosti. Ako već ne može kontrolirati hoće li kod kuće biti hrane, hoće li majka brinuti o njoj ili hoće li se otac vratiti, može barem pokušati kontrolirati slabiju djecu oko sebe.
Takva logika odraslom je čitatelju uznemirujuća, ali Tucker upravo njome pokušava približiti emocionalni svijet djevojčice čije se granice oblikuju bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Chrissieina glad zato nije samo fizička okolnost njezina života nego jedan od ključeva za razumijevanje načina na koji doživljava sebe i svijet.
Gdje su bili odrasli?
Što više upoznajemo Chrissiein život, to se uz pitanje njezine odgovornosti snažnije nameće i odgovornost odraslih koji su je okruživali. Chrissie je vidljivo zanemareno dijete. Gladna je, problematična, agresivna i često prepuštena samoj sebi. Njezino ponašanje nije nastalo preko noći, a znakovi da nešto ozbiljno nije u redu postoje mnogo prije zločina.
Roman se zato ne zadržava samo na psihološkom portretu djeteta koje je počinilo ubojstvo. Otvara i pitanje načina na koji odrasli reagiraju na djecu čije ponašanje smatraju problematičnim. Kada dijete krade, laže, udara druge ili ne poštuje granice, lako ga je označiti kao neodgojeno i usredotočiti se isključivo na posljedice njegova ponašanja. Mnogo je teže zapitati se što se događa u životu toga djeteta kada nema odraslih koji ga promatraju.
Odgovornost odraslih koji su Chrissie zanemarili ne briše činjenicu da je ona oduzela život drugom djetetu. Dječak kojeg je ubila imao je pravo na život, a njegova je obitelj pretrpjela gubitak koji se ne može poništiti objašnjenjem Chrissieinih okolnosti. Istodobno ostaje činjenica da je i počiniteljica bila osmogodišnja djevojčica koju su odrasli iznevjerili mnogo prije nego što je učinila ono zbog čega će je društvo pamtiti. Tucker odbija jednu od tih istina žrtvovati kako bi druga bila jednostavnija za prihvatiti.
Julia – dvadeset godina poslije
Odrasla Chrissie živi pod imenom Julia. Već sama promjena imena pokazuje koliko pokušava napraviti udaljenost između sadašnje sebe i djevojčice koja je počinila ubojstvo. Ta udaljenost ipak nikada ne može biti potpuna jer Julia ne može odvojiti osobu kakva je danas od djeteta kakvo je nekada bila.
Najveća promjena u njezinu životu jest kći Molly. Majčinstvo joj donosi ljubav kakvu možda nikada prije nije poznavala, ali s njom dolazi i golemi strah. Julia zna što je učinila kao dijete i zbog toga se neprestano preispituje kao majka. Boji se vlastite prošlosti, mogućnosti da će je drugi otkriti i posljedica koje bi ta istina mogla imati za Molly.
Upravo kroz taj odnos postaje jasno koliko je odrasla Julia drugačija od Chrissie koju upoznajemo u poglavljima iz prošlosti. Dijete koje je očajnički tražilo osjećaj moći postalo je odrasla žena koja gotovo svaki svoj postupak preispituje jer se boji da bi mogla ugroziti osobu koju najviše voli. Tucker time ne pokušava dokazati da je Julia postala „dobra“ i time poništiti prošlost. Mnogo je zanimljivije promatrati koliko čovjek može biti drugačiji od osobe kakva je bio u najgorem trenutku svojega života.
Možemo li cijeli život ostati najgora stvar koju smo ikada učinili?
Pitanje mogućnosti promjene nalazi se u samom središtu romana. U Julijinu slučaju dodatno ga komplicira činjenica da je zločin počinila kao dijete. Djeca nisu oslobođena svake odgovornosti, ali njihova emocionalna zrelost, sposobnost razumijevanja posljedica i razvoj ne mogu se jednostavno izjednačiti s odgovornošću odrasle osobe.
Ako prihvatimo mogućnost rehabilitacije, tada moramo prihvatiti i ono što ta riječ stvarno znači. Rehabilitacija ne može podrazumijevati samo prestanak kriminalnog ponašanja; njezin bi smisao trebao biti mogućnost da se osoba ponovno uključi u društvo i izgradi život koji nije nastavak kazne.
Mnogo je lakše složiti se s tim načelom kada govorimo apstraktno nego kada nam Tucker pred oči stavi osobu koja je ubila dijete. Julia je odrasla, promijenila se i voli vlastitu kćer, ali ništa od toga ne vraća život dječaku kojeg je Chrissie ubila niti njegovoj obitelji vraća dvadeset izgubljenih godina. Upravo zbog toga roman ne nudi jednostavan odgovor na pitanje zaslužuje li Julia drugu priliku. Od čitatelja traži da razmisli vjeruje li doista da čovjek može postati nešto više od svojega najstrašnijeg postupka.
Majčinstvo kao ljubav, ali i suočavanje s vlastitim djetinjstvom
Odnos Julije i Molly jedan je od emocionalno najsnažnijih dijelova romana. Julia svoju kćer voli, ali njezina je ljubav neprestano opterećena strahom od gubitka. Majčinstvo je istodobno prisiljava da mnogo jasnije vidi ono što sama nije imala.
Brinući o Molly, svakodnevno se susreće s potrebama djeteta i time posredno s činjenicom koliko su njezine vlastite potrebe bile zanemarene. Odrasla Julia sada može pogledati svoju kćer i razumjeti koliko je osmogodišnje dijete zapravo malo, ovisno o odraslima i nesposobno samo sebi osigurati ono što mu je potrebno.
Ta spoznaja mijenja način na koji promatra Chrissie. Djevojčicu koju je godinama u sebi povezivala prvenstveno s njezinim zločinom počinje sagledavati i kao dijete kojem je bila potrebna pomoć. Takvo razumijevanje ne briše odgovornost, ali omogućuje Juliji da vlastitu prošlost promatra složenije. Može priznati da je učinila nešto strašno, a istodobno prihvatiti činjenicu da su se i njoj događale stvari za koje dijete nije moglo biti odgovorno.
Dvije vremenske linije, jedna osoba
Izmjenjivanje Chrissieine i Julijine perspektive jedan je od najučinkovitijih elemenata romana. Da smo upoznali samo odraslu Juliju, bilo bi mnogo lakše suosjećati s njom, dok bismo Chrissie bez uvida u njezinu budućnost možda promatrali prvenstveno kroz njezinu okrutnost. Tucker namjerno spaja obje slike i ne dopušta nam da zaboravimo da je riječ o istoj osobi u različitim razdobljima života.
Napetost u prošlosti proizlazi iz policijske istrage koja se postupno približava istini, dok sadašnja vremenska linija donosi drukčiju vrstu straha. Julia zna da njezina prošlost nije nestala i da bi njezino otkrivanje moglo ugroziti život koji je izgradila. Ulog više nije samo pitanje kako će drugi gledati na nju; sada postoji Molly, dijete kojem želi pružiti upravo onu sigurnost koju sama nikada nije imala.
Dvije vremenske linije tako nisu samo pripovjedni postupak kojim se održava napetost. One čitatelju omogućuju da neprestano uspoređuje dijete i odraslu ženu te se pita koliko se čovjek tijekom života može promijeniti i koliko prošlost ostaje dijelom identiteta čak i kada više ne određuje naše ponašanje.
Kazna i stvarno značenje rehabilitacije
Roman vrlo ozbiljno pristupa pitanju što društvo želi postići kažnjavanjem djeteta koje je počinilo težak zločin. Ako je jedina svrha kazne odmazda, tada je odgovor relativno jednostavan. Prihvatimo li, međutim, da sustav treba omogućiti i rehabilitaciju, moramo se suočiti s mnogo neugodnijim pitanjem što se događa kada rehabilitacija doista uspije.
Jesmo li tada spremni osobi koja je odslužila svoju kaznu omogućiti privatnost, posao, odnose, obitelj i život koji nije trajno sveden na zločin iz prošlosti? Postoji li trenutak u kojem kažnjavanje završava ili određena djela znače da će počinitelj, bez obzira na promjenu, do kraja života ostati isključivo ono što je jednom učinio?
Julijina priča pokazuje da formalna kazna može završiti mnogo prije unutarnje. Promjena imena ne uklanja krivnju, a strah od otkrivanja prošlosti ostaje dio njezine svakodnevice. Zbog toga roman rehabilitaciju ne prikazuje kao jednostavno brisanje svega što je bilo, nego kao pokušaj života uz punu svijest o tome da se prošlost ne može promijeniti.
Žrtva i počiniteljica u istoj osobi
Možda je najneugodniji aspekt romana činjenica da Chrissie nije moguće jednostavno smjestiti u jednu kategoriju. Ona je počiniteljica strašnog zločina, ali je istodobno i žrtva ozbiljnog zanemarivanja. Jedna činjenica ne poništava drugu.
Takva složenost može biti teška upravo zato što moralne priče lakše razumijemo kada možemo jasno razdvojiti nevine od krivih. Tucker nam tu sigurnost namjerno oduzima. Suosjećanje s Chrissie ne zahtijeva da zaboravimo dječaka kojeg je ubila, kao što osuda njezina postupka ne zahtijeva da zanemarimo činjenicu da je i ona bila dijete kojemu je bila potrebna zaštita.
Sposobnost romana da čitatelja zadrži između tih dviju istina jedan je od njegovih najsnažnijih elemenata. Ne moramo izabrati samo jednu kako bismo drugu mogli priznati.
Što dugujemo djeci prije nego što ih počnemo kažnjavati?
Chrissieina priča neizbježno otvara pitanje koje nadilazi samo njezin slučaj. Društvo vrlo jasno zna reagirati nakon što dijete učini nešto strašno, ali mnogo je teže procijeniti koliko dobro reagiramo na znakove zanemarivanja, nasilja ili ozbiljnih problema prije nego što se dogodi tragedija.
Problematično ponašanje djeteta može se promatrati isključivo kao nešto što treba zaustaviti i kazniti, no ponekad je ono istodobno znak da se iza njega događa nešto što odrasli nisu primijetili ili nisu dovoljno ozbiljno shvatili. To, naravno, ne znači da zanemarena djeca postaju nasilna niti da trauma automatski vodi kriminalnom ponašanju. Takvo bi pojednostavljivanje bilo i netočno i nepravedno prema ogromnom broju ljudi koji su doživjeli teško djetinjstvo. Tucker se koristi ekstremnom fikcionalnom situacijom kako bi otvorila pitanje odgovornosti odraslih prema djeci koja ovise o njima.
Chrissie je odgovorna za strašan čin, ali odrasli su bili odgovorni za nju mnogo prije nego što je ona mogla razumjeti što odgovornost uopće znači.
Naš dojam
Prvi dan proljeća nije laka knjiga, ponajprije zato što Nancy Tucker od čitatelja traži da ostane uz lik od kojeg bi se instinktivno želio udaljiti. Od početka znamo što je Chrissie učinila. Nema misterija koji će na kraju pokazati da smo je pogrešno procijenili niti obrata koji će joj oduzeti odgovornost. Djevojčica je ubila drugo dijete i ta činjenica ostaje nepromijenjena. Ono što se tijekom romana mijenja jest naše razumijevanje osobe koja je to učinila.
Tucker nas vodi kroz Chrissieinu glad, usamljenost, bijes i očajničku potrebu da negdje osjeti vlastitu važnost, a zatim nam dvadeset godina poslije pokazuje Juliju, ženu koja više nije isto dijete, ali nikada neće moći živjeti kao da to dijete nije bila. Upravo taj kontrast otvara najvažnije pitanje romana: koliko se čovjek može promijeniti, a da pritom ne pobjegne od odgovornosti za ono što je nekada učinio?
Za razgovor u čitateljskom klubu roman pruža iznimno mnogo materijala. Posebno su zanimljive granice između razumijevanja i opravdavanja, odgovornost djeteta u odnosu na odgovornost odraslih koji su ga zanemarili te sama ideja rehabilitacije. Ako tvrdimo da vjerujemo da se ljudi mogu promijeniti, tada moramo razmisliti jesmo li spremni prihvatiti tu promjenu i onda kada znamo koliko je strašan bio njihov zločin. Julijino majčinstvo dodatno komplicira tu dilemu jer nas prisiljava razmotriti ima li osoba koja je kao dijete oduzela tuđi život pravo jednoga dana izgraditi vlastitu obitelj.
Posebno snažnim smatramo način na koji roman dopušta da Chrissie istodobno bude žrtva i počiniteljica. Dječak kojeg je ubila imao je pravo na život i njegova tragedija ne postaje manje važna zato što razumijemo okolnosti u kojima je Chrissie odrastala. Jednako tako, činjenica da je Chrissie počinila strašan zločin ne može izbrisati odgovornost odraslih koji su dopustili da osmogodišnje dijete živi gladno, zanemareno i bez odgovarajuće zaštite.
Naslov Prvi dan proljeća u tom kontekstu dobiva posebno značenje. Proljeće povezujemo s obnovom i novim početkom, a Tucker nas navodi da razmislimo pripada li mogućnost takvog početka svakome ili samo ljudima čije pogreške možemo relativno lako oprostiti. Druga prilika ima pravo značenje tek onda kada je spremni razmotriti i u slučajevima u kojima nam je to emocionalno vrlo teško.
Chrissie ne može promijeniti ono što je učinila, a Julia ne može vratiti život koji je oduzela. Može jedino preuzeti odgovornost za život koji vodi danas i pokušati svojoj kćeri pružiti ono što sama nikada nije dobila.
U tome se nalazi i razlog zbog kojeg Prvi dan proljeća ostaje s čitateljem nakon posljednje stranice. Roman ne traži da Chrissie oprostimo niti nam govori kakav moralni sud trebamo donijeti. Umjesto jednostavnog odgovora ostavlja nas pred mnogo zahtjevnijim pitanjem: ako doista vjerujemo da se ljudsko biće može promijeniti, jesmo li spremni prihvatiti što ta promjena znači kada je riječ o osobi čiju prošlost nikada ne možemo zaboraviti?
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
