Grad između odlazaka i novih početaka
Casablanca je u romanu puno više od mjesta radnje. Ona je grad čekanja, susreta i rastanaka, mjesto na kojem se ljudi zaustavljaju između života koji su morali napustiti i onoga kojem se tek nadaju. Upravo u takvu Casablancu autorica smješta dvije žene koje dijeli gotovo sedamdeset godina, ali ih povezuje mnogo više nego što se na prvi pogled može naslutiti.
Priča iz Casablance roman je o gubitku i pripadanju, o obitelji, izbjeglištvu i uspomenama, ali prije svega o načinu na koji priče drugih ljudi mogu promijeniti način na koji razumijemo vlastitu sudbinu. Fiona Valpy povezuje dvije vremenske linije i dvije naizgled sasvim različite životne priče, pokazujući koliko prošlost ponekad može biti blizu čak i kada mislimo da je zauvijek ostala zakopana.
Casablanca, 1941. Dvanaestogodišnja Josie s obitelji bježi iz Europe nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju. Njihovo odredište nije Casablanca u kojoj žele započeti novi život, nego Casablanca kao privremeno utočište, mjesto na kojem čekaju mogućnost nastavka putovanja prema Americi. Za odrasle je takvo čekanje ispunjeno neizvjesnošću. Rat je iza njih, ali sigurnost još nije ispred njih. Budućnost ovisi o dokumentima, vizama, brodovima, odlukama vlasti i okolnostima nad kojima gotovo da nemaju kontrolu. Josie, međutim, grad promatra drugačijim očima. Ona vidi boje, ulice, ljude, mirise i zvukove. Casablanca je za nju nepoznata, bučna, živa i uzbudljiva. Dok odrasli razumiju opasnosti svijeta koji ih okružuje, Josie još uvijek posjeduje sposobnost djeteta da usred nesigurnosti primijeti život. Upravo je njezin pogled jedan od najljepših elemenata romana jer čitatelju dopušta da istodobno osjeti težinu povijesnog trenutka i čuđenje djevojčice koja pokušava razumjeti svijet odraslih. Svoje dane, ljude koje upoznaje i događaje koje tek djelomično razumije Josie zapisuje u dnevnik. Taj će dnevnik desetljećima poslije postati nečiji prozor u prošlost.
Casablanca, sedamdeset godina poslije U istom gradu nalazi se Zoe, ali njezin dolazak nema nikakve veze s ratom ni bijegom. Doselila se sa suprugom i malenom kćeri i izvana bi se moglo učiniti da joj ništa ne nedostaje. Ipak, Zoe nije dobro. Novi grad joj je stran, brak je opterećen problemima, a život iseljenice dodatno pojačava osjećaj usamljenosti i nepripadanja. Fizički je stigla na novo mjesto, ali emocionalno kao da je ostala zarobljena negdje između onoga što je izgubila i onoga što više ne zna kako ponovno pronaći. A onda ispod podnih dasaka u kćerinoj sobi pronalazi malu drvenu kutiju i stari dnevnik. Taj naizgled slučajan pronalazak postaje središnja poveznica dviju priča. Čitajući Josiene zapise, Zoe počinje upoznavati Casablancu kakva je postojala sedamdesetak godina prije njezina dolaska. Iste ulice, isti ocean i isti grad odjednom dobivaju sasvim novo značenje. No Zoe postupno otkriva i nešto važnije: čitajući tuđu priču, počinje drugačije promatrati vlastitu. Ponekad nam je potreban pogled kroz tuđe oči kako bismo ponovno naučili gledati vlastiti život.
Dvije žene, dva vremena i dvije vrste izgubljenosti Josie i Zoe naizgled ne bi mogle biti različitije. Jedna je djevojčica čija je obitelj zbog rata prisiljena napustiti dom, a druga odrasla žena koja sedam desetljeća poslije pokušava pronaći svoje mjesto u novom gradu i vlastitom životu. Njihove se okolnosti ne mogu izjednačiti, niti ih roman mora izjednačavati da bi između njih stvorio poveznicu. Obje znaju što znači izgubiti osjećaj sigurnosti. Obje pokušavaju razumjeti događaje koji su promijenili njihove obitelji. Obje se, svaka na svoj način, nalaze između prošlosti koju ne mogu vratiti i budućnosti koju još ne mogu jasno vidjeti. Zato dnevnik nije samo književni postupak kojim Fiona Valpy povezuje dvije vremenske linije. On postaje razgovor između dviju žena koje se nikada nisu upoznale. Josie piše kako bi sačuvala svoj svijet. Zoe čita kako bi ponovno pronašla svoj. I upravo između pisanja i čitanja nastaje prostor u kojem se njihove priče susreću.
Ime Casablanca gotovo automatski priziva jednu od najslavnijih filmskih ljubavnih priča, Humphreyja Bogarta, Ingrid Bergman i rečenice koje su postale dijelom popularne kulture. Fiona Valpy, međutim, iza te romantične predodžbe grada otvara pogled prema stvarnoj povijesti.
Tijekom Drugoga svjetskog rata Casablanca je doista bila važna tranzitna točka za ljude koji su pokušavali pobjeći iz Europe. Nakon pada Francuske 1940. mnogi su se našli na složenom i neizvjesnom putu prema sigurnosti, a francuski Maroko bio je pod upravom višijevskog režima. Za nastavak putovanja bile su potrebne vize, dozvole i brodske karte, a čekanje se moglo protegnuti mjesecima. Casablanca je tako za brojne izbjeglice postala mjesto između progona i nade – grad u kojem još nisu bili slobodni, ali su se slobodi mogli nadati. Ta povijesna stvarnost daje Josienoj priči dodatnu težinu. Iako su Josie i njezina obitelj književni likovi, okolnosti u kojima ih autorica smješta oslanjaju se na stvarna iskustva ljudi koji su se početkom četrdesetih godina našli u sjevernoj Africi pokušavajući nastaviti put prema sigurnijim zemljama. Zbog toga rat u ovom romanu nije prikazan prvenstveno kroz bojišta i velike vojne operacije. Vidimo ga kroz svakodnevicu ljudi koji čekaju. Kroz neizvjesnost. Dokumente koji mogu odlučiti nečiju sudbinu. Brod koji možda dolazi, a možda neće. Vijesti koje mogu promijeniti sve. Takva perspektiva podsjeća koliko se velika povijest često sastoji od bezbroj malih, osobnih priča.
Posebna vrijednost romana krije se u atmosferi. Casablanca nije kulisa koju bismo bez većih posljedica mogli zamijeniti nekim drugim gradom. Ona određuje ritam priče. Atlantik, sunce, tržnice, hrana, mirisi, zvukovi, različiti jezici i kulture stvaraju grad koji se neprestano mijenja ovisno o tome tko ga promatra. Josie u njemu vidi pustolovinu. Zoe u početku vidi otuđenost. Izbjeglice 1941. vide mogućnost odlaska. Netko drugi u istom gradu vidi dom. Mjesta nemaju samo jednu priču. Grad čine ljudi koji kroz njega prolaze, oni koji u njemu ostaju, oni koji ga vole, oni koji iz njega žele otići i oni koji ga se desetljećima poslije još uvijek sjećaju. Casablanca je zato u ovoj knjizi istodobno luka, utočište, čekaonica, novi dom i mjesto ponovnog početka.
Naslov romana dobiva dodatno značenje kako se dvije vremenske linije približavaju jedna drugoj. Pričanje priča ovdje nije samo način pripovijedanja romana nego jedna od njegovih važnih tema. Što ostaje iza čovjeka? Fotografija, predmet, nekoliko zapisanih stranica? Josien dnevnik preživljava desetljeća skriven ispod poda. Ona dok piše ne može znati tko će ga jednoga dana pronaći niti da će njezine riječi nekome biti potrebne. Za Zoe, međutim, upravo te riječi postaju način povezivanja s gradom, prošlošću i vlastitim osjećajima. U tome postoji nešto vrlo blisko svakome tko voli knjige. Čitamo iskustva ljudi koje nikada nismo upoznali, iz vremena u kojima nismo živjeli i s mjesta na kojima možda nikada nismo bili, a ipak se u nekoj njihovoj rečenici iznenada prepoznamo. Tuđa priča ne mijenja ono što nam se dogodilo, ali ponekad mijenja način na koji to nosimo.
Roman o gubitku koji ipak bira nadu Ispod povijesne priče i egzotične atmosfere Casablance nalazi se vrlo intiman roman o ljudima koji pokušavaju nastaviti živjeti nakon što im se život promijenio. Fiona Valpy ne govori o nadi kao jednostavnom uvjerenju da će sve na kraju biti dobro. Nada u ovom romanu ima ozbiljnije značenje. Ona ne briše ono što se dogodilo. Ne vraća izgubljeno i ne poništava bol. Ona samo ostavlja mogućnost da nakon svega ipak postoji nešto dalje. Upravo zato Zoeina priča dobro funkcionira uz Josienu. Jedna živi u vremenu u kojem je svijet doslovno zahvaćen ratom, druga vodi mnogo tišu, privatnu bitku. Razmjeri njihovih iskustava nisu jednaki, ali obje moraju pronaći način da krenu naprijed. I obje to čine zahvaljujući pričama, ljudima i vezama koje ih podsjećaju da prošlost ne mora biti samo mjesto boli. Ona može postati i mjesto iz kojeg crpimo snagu.
Naš dojam Priča iz Casablance je knjiga koja spaja ono što posebno volimo pronalaziti u povijesnim romanima – osobnu priču i širi povijesni kontekst, bez osjećaja da jedno postoji samo kako bi objasnilo drugo. Dvije vremenske linije daju romanu dinamiku, ali njegova snaga nije samo u pitanju kako su Josie i Zoe povezane. Mnogo je zanimljivije promatrati kako se značenje Josienih zapisa mijenja dok ih Zoe čita i kako jedna priča, napisana prije mnogo desetljeća, postaje važna osobi kojoj nikada nije bila namijenjena. Posebno nam se svidjelo što je Casablanca prikazana u različitim slojevima. Grad koji je jednoj osobi stran može drugoj biti utočište. Grad u kojem netko čeka priliku za odlazak nekome drugome može pružiti upravo ono zbog čega će poželjeti ostati. Isti pogled prema Atlantiku ne znači isto Josie 1941. i Zoe sedamdeset godina poslije.
Ne možemo promijeniti priču koja je već napisana. Ne možemo izbrisati gubitke, ratove, pogrešne odluke ni trenutke nakon kojih ništa više nije bilo isto. Ali možemo promijeniti način na koji ih razumijemo i ono što ćemo s njima učiniti dalje. Priča iz Casablance zato nije samo roman o prošlosti koja izlazi na površinu nakon što je desetljećima bila skrivena ispod podnih dasaka. To je priča o tome zašto pričamo priče, zašto ih zapisujemo i zašto ih čitamo. Jer ponekad tuđa priča ne može promijeniti ono što nam se dogodilo, ali nam može pomoći pronaći put prema onome što tek dolazi. A Casablanca Fione Valpy, grad između Europe i Afrike, prošlosti i sadašnjosti, odlaska i ostanka, upravo je pravo mjesto za takvu priču.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
