Koliko daleko možemo otići da bismo spasili vlastitu kožu? Dovoljna je jedna večer. Jedna zabava na plaži, nekoliko gin-tonika, jedna tableta ecstasyja i odluka koja se u tom trenutku možda ne čini presudnom. A onda se dogodi nešto nakon čega više nije moguće vratiti vrijeme i ponovno izabrati.
**Upravo iz takve situacije Miro Morović gradi Otok, psihološki triler koji nas ne pita samo što se dogodilo nego postavlja mnogo neugodnije pitanje: Što smo spremni učiniti nakon što se dogodilo? Jer pogreška je jedno. Odluke koje donosimo pokušavajući sakriti njezine posljedice nešto su sasvim drugo. **
Matija Maroš nije detektiv, policajac ni kriminalac. Mladi je arhitekt s Trešnjevke, povučen i nenametljiv čovjek koji poslovni odlazak na otok svojega djetinjstva odlučuje spojiti s nekoliko dana odmora. Ondje ima obiteljsku kuću u Modroj uvali, mjesto povezano s uspomenama, poznatim krajolikom i nekim jednostavnijim vremenima. Plan nije osobito uzbudljiv.
Malo posla. Malo mora. Piće na terasi. Predah od Zagreba. I možda upravo zato ono što slijedi djeluje toliko uznemirujuće.
Morović glavnog junaka namjerno ne gradi kao čovjeka od kojeg očekujemo katastrofalne odluke. Matija je netko koga bismo mogli poznavati. Netko tko radi, ima prijatelje, planove i svakodnevne probleme. A onda se nađe u situaciji za koju nije pripremljen. Što se događa s običnim čovjekom kada mu se život u nekoliko sati potpuno raspadne? Možda svi imamo vrlo jasnu predodžbu o tome što bismo napravili u kriznoj situaciji.
Sve dok se u njoj doista ne nađemo.
Na nagovor najboljeg prijatelja i poslovnog partnera Luke Kordića, zvanog Medo, Matija odlazi na zabavu na plaži. Ljeto je. Otok je pun turista. Glazba, alkohol i bezbrižnost stvaraju onu poznatu atmosferu u kojoj se čini da obična pravila svakodnevice nakratko prestaju vrijediti. Ondje upoznaje Lenu, mladu Francuskinju koja želi proslaviti rođendan. Slijedi nekoliko sati zabave, previše alkohola, ecstasy i niz događaja koji će ljetnu idilu pretvoriti u nešto sasvim drugo.
Ovdje ćemo stati. Jer Otok je jedna od onih knjiga kojima bismo prepričavanjem učinili veliku nepravdu. Morović gradi priču na informacijama koje postupno mijenjaju ono što smo mislili da znamo, pa ključne obrate vrijedi ostaviti ondje gdje pripadaju – između korica romana. Za naš osvrt mnogo je zanimljivije ono što dolazi poslije. Strah. Sumnja. Krivnja. Laži. I pitanje koliko daleko čovjek može otići pokušavajući spasiti sebe.
Pogreška ili izbor?Jedna od najzanimljivijih moralnih dilema romana krije se upravo u razlici između pogreške i odluke. Pogreške često činimo impulzivno. U panici. Pod utjecajem alkohola. Iz straha. Bez dovoljno vremena da razmislimo. Ali što je sa svime što napravimo nakon toga? U kojem trenutku više ne možemo reći: „Dogodilo se.“ nego moramo priznati: „Odlučio sam.“ Otok svoje likove neprestano približava toj granici.
Jedna odluka zahtijeva sljedeću. Jednu neistinu treba zaštititi drugom. Svaki pokušaj kontrole situacije otvara novi problem. I upravo tada počinje ono pravo psihološko stezanje romana. Jer više nije riječ samo o posljedicama jedne noći. Riječ je o ljudima koji svakim sljedećim potezom odlučuju kakvi će ljudi postati.
Odnos Matije i Luke jedan je od posebno zanimljivih slojeva romana.
Najbolji su prijatelji i poslovni partneri. Poznaju se, vjeruju jedan drugome i dijele mnogo više od nekoliko dana ljetovanja. Ali prijateljstvo je lako kada je život jednostavan. Pravi test dolazi onda kada interesi dvojice prijatelja više nisu nužno isti. Kada zajednička tajna postane prijetnja, mijenja se i način na koji gledamo osobu pokraj sebe. Zato Otok možemo čitati i kao neugodan test prijateljstva.
Koliko poznajemo ljude koje smatramo najbližima dok ne dođe trenutak u kojem moraju birati između nas i sebe?
U Otoku nema mnogo prostora za jednostavne moralne kategorije. Likove ne možemo uredno rasporediti na nevine i krive, dobre i loše, žrtve i negativce. Kako se priča razvija, naše se mišljenje o njima mijenja. Netko prema kome smo osjećali simpatiju učinit će nešto što teško možemo prihvatiti. Za nekoga koga smo osudili možda ćemo početi tražiti razumijevanje. Ali razumjeti nečije motive nije isto što i opravdati njegove postupke.
Upravo nas ta siva zona tjera na razmišljanje. Koliko loših odluka može donijeti dobar čovjek prije nego što ga prestanemo smatrati dobrim? Postoji li uopće trenutak u kojem se to dogodi? Jesmo li ono što mislimo i osjećamo ili smo, na kraju, ipak ono što činimo? Morović čitatelju ne daje udobnu poziciju s koje može jednostavno osuditi sve likove i nastaviti dalje. A to je za psihološki triler puno zanimljivije od čistog lova na negativca.
Možda je najneugodnije pitanje romana ono najjednostavnije: Što biste vi učinili? Naravno da želimo odgovoriti da bismo učinili ispravnu stvar. Priznali. Pozvali pomoć. Rekli istinu. Prihvatili posljedice. Ali lako je biti moralan dok zamišljamo hipotetsku situaciju iz sigurnosti vlastitog doma. Što kada znamo da bi jedna odluka mogla uništiti sve što smo gradili? Karijeru. Odnose. Ugled. Slobodu. Budućnost. Bi li naš odgovor ostao isti?
Otok ne mora svoje likove učiniti simpatičnima da bi nas natjerao da razumijemo njihov strah.
A upravo je u tome nelagoda. Jer između razumijevanja i opravdavanja postoji vrlo tanka, ali važna granica.
Na početku romana otok je mjesto povratka.
Matija ga poznaje iz djetinjstva. Ondje je njegova obiteljska kuća, ondje su uspomene i prostor koji bi trebao predstavljati sigurnost. Ljeti je otok pun turista, plaža, sunca i zabave. More znači slobodu. A onda se perspektiva promijeni. Isti otok počinje djelovati premalen. More koje ga je činilo prekrasnim odjednom postaje granica.
Ceste više ne vode prema slobodi nego se neprestano vraćaju u isti zatvoreni prostor. Ljudi koje susrećeš mogu nešto znati. Svaki pogled može značiti sumnju. Svaki razgovor potencijalnu prijetnju. Otok se fizički nije smanjio, ali Matijin svijet jest. Što je veća tajna koju likovi nose, prostor oko njih djeluje skučenije. Nema beskrajnog kopna kojim se može pobjeći. Svuda oko njih je more.
U tome je Otok zanimljiv i kao priča o prostoru. Mjesta sama po sebi nisu sigurna ni prijeteća. Takvima ih čine iskustva koja uz njih vežemo. Obiteljska kuća može godinama predstavljati djetinjstvo i pripadanje. A onda je dovoljan jedan događaj da ista terasa, ista cesta ili ista plaža počnu značiti nešto sasvim drugo. Matija se vraća na mjesto svojih uspomena, ali ono više ne može ostati onakvo kakvim ga pamti. I možda je to jedan od najtužnijih aspekata njegove priče. Neke posljedice naših odluka nisu samo pravne ili moralne. Ponekad zauvijek izgubimo i mjesto na kojem smo nekada bili sretni.
Posebno nam se svidio kontrast koji Morović stvara između očekivane slike hrvatskog ljeta i mračne priče koju u nju smješta. Kada pomislimo na jadranski otok ljeti, zamišljamo sunce, more, terase, turiste i duge večeri.
Morović uzima upravo tu idilu i polako je rastavlja. Dolazi kiša. Atmosfera se mijenja. Otok postaje tmurniji, zatvoreniji i prijeteći. Zbog toga Otok možemo promatrati i kao svojevrsni mediteranski psihološki triler.
Ponekad je dovoljno da usred ljeta prestane sjati sunce.
Autor je Otok smjestio u Hrvatsku. I to romanu jako dobro pristaje. Ovdje nema potrebe skrivati domaći mentalitet iza stranih imena i udaljenih lokacija. Način na koji ljudi razgovaraju, odnosi među njima, turizam, otočka svakodnevica i ljetna atmosfera prirodno pripadaju ovom prostoru. Sam otok pritom nije imenovan kao konkretan hrvatski otok, pa ga ni ne trebamo pokušavati pronaći na karti. Važnije je ono što predstavlja.
Na početku je gotovo svaki jadranski otok na kojem bismo poželjeli provesti nekoliko ljetnih dana. Do kraja postaje otok na kojem ne bismo željeli ostati ni trenutka dulje nego što moramo.
Možda najveća kazna u Otoku nije ona koja bi likovima mogla doći izvana. Postoji i druga vrsta kazne. Ona počinje prije suda. Prije presude. Ponekad čak i prije nego što itko počne postavljati pitanja. Počinje kada ostanemo sami sa spoznajom o onome što smo učinili. Savjest mijenja način na koji promatramo sve oko sebe.
Običan pogled postaje optužba. Slučajno pitanje zvuči kao ispitivanje. Prijateljeva šutnja postaje sumnjiva.
Nepoznati automobil može značiti prijetnju. Tada više nije važno postoji li stvarna opasnost. Čovjek ju počinje stvarati u vlastitoj glavi. Likovi možda još uvijek mogu otići s njega. Ali kamo pobjeći od onoga što znaju?
Laž koja treba novu laž. Jedna od najstarijih istina o lažima jest da rijetko ostaju same. Jednu treba objasniti.
Drugu potvrditi. Trećom popuniti rupu koju su otvorile prve dvije. I nakon nekog vremena više ne pokušavamo sakriti samo ono što se dogodilo. Pokušavamo održati cijelu verziju stvarnosti koju smo izgradili oko toga.
U Otoku upravo taj proces stvara velik dio napetosti. Svaki novi pokušaj rješavanja problema može stvoriti još veći problem. I zato se čitatelj ne pita samo hoće li istina izaći na vidjelo. Počinje se pitati: koliko će još toga likovi biti spremni žrtvovati da je zadrže za sebe? Postoji li trenutak nakon kojeg nema povratka?
Ovo je možda pitanje koje nam je roman najviše ostavio za raspravu. Je li ključni trenutak ona prva kobna noć?
Ili tek ono što dolazi poslije? Jer život ponekad nije uništen jednom pogreškom. Uništi ga niz odluka kojima pokušavamo izbjeći posljedice prve. Uvijek postoji trenutak kada možemo stati. Reći istinu. Potražiti pomoć.
Prihvatiti odgovornost. Ali svaki put kada to ne učinimo, sljedeći je korak teži. I upravo tu psihološki triler postaje moralna priča. Ne o savršenim ljudima koji uvijek znaju što treba učiniti. Nego o ljudima koji znaju što bi trebali učiniti – i ipak izaberu nešto drugo.
Naš dojam
Otok je napet psihološki triler koji svoju snagu ne temelji samo na pitanju što se dogodilo te kobne noći. Mnogo je zanimljivije ono što se događa ljudima nakon nje.
Miro Morović uzima relativno jednostavnu početnu situaciju i od nje gradi priču o strahu, prijateljstvu, krivnji, nepovjerenju i ljudskom instinktu za samoodržanjem. Posebno nam se svidjela moralna neurednost likova. Nema sigurnog mjesta s kojeg možemo jednostavno pokazati prstom i reći: ovaj je dobar, ovaj je loš.
Umjesto toga stalno moramo mijenjati vlastite procjene. Koliko možemo suosjećati s nekim čije postupke ne odobravamo? Je li strah dovoljno objašnjenje za lošu odluku? I postoji li granica preko koje ne bismo prešli čak ni kada bismo time mogli spasiti vlastiti život kakav poznajemo?
Roman pritom vrlo dobro koristi otok kao metaforu.
Prostor koji bi trebao značiti slobodu i odmor postaje zatvor. More koje privlači turiste postaje granica. Obiteljska kuća više nije samo mjesto uspomena. A ljetna bezbrižnost nestaje zajedno sa suncem. Što se više likovi pokušavaju izvući iz situacije, njihov svijet postaje uži.
Otok se steže. Ali možda se zapravo ne steže otok. Stežu se posljedice njihovih vlastitih odluka. Zato bismo Otok prije nazvali romanom o krivnji i odgovornosti nego romanom o zločinu. Jer zločin može biti početak priče.
Pravo pitanje dolazi nakon njega. Što ćemo učiniti kada shvatimo da više ne možemo vratiti vrijeme?
Hoćemo li prihvatiti posljedice? Pokušati spasiti druge? Ili ćemo spasiti sebe – bez obzira na cijenu?
Nećemo otkrivati kamo Morović vodi svoje likove niti što se na kraju pokaže istinom. Otok je roman kojem treba dopustiti da sam otkrije svoje tajne.
Ali jedno pitanje možemo ponijeti sa sobom i nakon posljednje stranice: Najstrašnije možda nije ono što čovjek učini u jednom trenutku panike, nego ono što je spreman učiniti nakon toga kako nitko nikada ne bi saznao istinu.
I upravo tu Otok prestaje biti samo napeta ljetna priča o jednoj kobnoj noći.
Postaje neugodno pitanje upućeno svakome od nas:
Koliko zapravo poznajemo vlastite moralne granice dok nas život ne prisili da ih prijeđemo?
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
