Priča o ženama koje su zaranjale u more, dok je povijest iznova mijenjala njihov svijet
Na korejskom otoku Jeju more nije samo krajolik. Ono hrani obitelji, određuje ritam svakodnevice, čuva stoljetnu tradiciju i uzima živote. Za žene koje zaranjaju u njegove dubine bez boca s kisikom ono je istodobno radno mjesto, izvor slobode, zajedništva i stalne opasnosti. Upravo među njima Lisa See smješta Otok morskih žena, povijesni roman koji kroz prijateljstvo dviju djevojčica prati desetljeća velikih političkih i društvenih promjena, ali i mnogo intimniju povijest ljubavi, gubitaka, izdaje, šutnje i oprosta.
Young-sook i Mi-ja odrastaju na istome otoku, ali njihovo je mjesto u zajednici od početka različito. Young-sook pripada obitelji u kojoj su generacije žena bile haenyeo, roniteljice koje svojim radom prehranjuju obitelji. Njezina je majka predvodnica lokalne ronilačke zajednice i za Young-sook je gotovo prirodno očekivati da će jednoga dana nastaviti obiteljsku tradiciju. Mi-ja nema takvu sigurnost pripadanja. Ostala je bez roditelja, a činjenica da je njezin otac bio japanski kolaboracionist prati je poput naslijeđene krivnje za nešto što sama nije učinila.
Njihovo prijateljstvo počinje prije nego što mogu razumjeti koliko će politika, obiteljsko podrijetlo i društvene podjele jednoga dana određivati njihove živote. Zajedno uče roniti, odrastaju, udaju se i postaju majke, dok se oko njih smjenjuju okupacija, rat, političko nasilje i društvene promjene. Ono što je u djetinjstvu izgledalo neraskidivo s vremenom će biti izloženo iskušenju toliko strašnom da će jedna odluka promijeniti njihove živote.
Haenyeo – žene kojima more određuje život
Jedan od najfascinantnijih dijelova romana svakako je svijet haenyeo. Lisa See ne koristi njihovu tradiciju samo kao egzotičnu kulisu, nego čitavu priču gradi oko načina života koji se na Jejuu razvijao generacijama. Žene rone na dah, skupljaju plodove mora i svojim radom ostvaruju prihod o kojem ovise njihove obitelji. Njihovo znanje prenosi se sa starijih žena na mlađe, a ronjenje zahtijeva iskustvo, fizičku izdržljivost, sposobnost procjenjivanja mora i duboko povjerenje među članicama zajednice.
More pritom nikada nije romantizirano. Njegova ljepota ne odvaja se od opasnosti. Haenyeo dobro znaju da se iz svakog zarona moraju vratiti na površinu i da jedna pogrešna procjena može biti kobna. Njihov odnos prema moru zato nije odnos osvajača prema prirodi. More se poštuje upravo zato što ga nije moguće potpuno kontrolirati.
Ronilačka zajednica ženama pruža i ekonomsku ulogu koja je zanimljiva u kontekstu tradicionalnog društva. One rade težak fizički posao, zarađuju i nose velik dio odgovornosti za opstanak svojih obitelji. Muškarci i žene na Jejuu zbog toga ne zauzimaju uvijek uloge kakve bismo očekivali promatrajući tradicionalne patrijarhalne obrasce šireg korejskog društva.
See upravo kroz svakodnevicu svojih junakinja pokazuje koliko se pojam ženske snage može razlikovati od suvremenih predodžbi o emancipaciji. Young-sook i žene oko nje ne govore o svojoj snazi kao o velikoj ideji. One rade, zaranjaju, rađaju, hrane obitelji, brinu o zajednici i nakon tragedija ponovno ustaju jer često nemaju mogućnost učiniti nešto drugo.
Mi-ja i krivnja koju dijete nasljeđuje
Mi-jina priča otvara jedno od najbolnijih pitanja romana: koliko dugo društvo kažnjava čovjeka zbog postupaka njegove obitelji? Ona je obilježena očevom suradnjom s japanskim okupatorima, premda kao dijete nije mogla biti odgovorna za njegove izbore. U zajednici koja pamti izdaju obiteljsko ime postaje nešto od čega se gotovo nije moguće odvojiti. Mi-ja zato odrasta sa sviješću da je drugi mogu procjenjivati prije nego što je upoznaju.
Young-sook joj pruža ono što zajednica ne daje uvijek lako – mogućnost da bude promatrana kao osoba, a ne samo kao kći svojega oca. Njihovo prijateljstvo zbog toga u početku predstavlja svojevrsni prostor slobode od svijeta odraslih i njegovih podjela.
Kako djevojke odrastaju, postaje jasno da od prošlosti ipak nije tako lako pobjeći. Društveni položaj, brak, obiteljske veze i političke okolnosti postupno ulaze u odnos koji je nekoć pripadao samo njima dvjema. Lisa See time vrlo dobro pokazuje kako povijest prodire u privatne živote čak i onda kada ljudi samo žele živjeti, voljeti i brinuti o svojim obiteljima.
Prijateljstvo koje traje desetljećima ne mora ostati isto
Young-sook i Mi-ja čine emocionalno središte romana, ali njihovo prijateljstvo nije idealizirano. Upravo suprotno, See ga prati dovoljno dugo da pokaže koliko se odnos može promijeniti pod pritiskom životnih okolnosti.
Djevojčice mogu jedna drugoj obećavati vječnu odanost bez razumijevanja svega što će odrasli život od njih zahtijevati. Brakovi, djeca, obiteljske obveze i različiti životni putevi mijenjaju način na koji se prijateljstvo može živjeti. Političko nasilje kojem će biti izložene donosi mnogo strašniju kušnju od običnog udaljavanja.
Roman pritom postavlja teško pitanje o granicama prijateljstva. Možemo li oprostiti osobi koju smo najviše voljeli ako vjerujemo da nas je iznevjerila u najgorem trenutku našega života? Koliko na naš sud utječe ono što znamo, a koliko ono što nikada nismo imali priliku saznati?
See vrlo strpljivo gradi taj odnos, zbog čega kasniji lom među prijateljicama nosi mnogo veću težinu. Ne gubi se samo jedan odnos nego cijeli zajednički život, uspomene na djetinjstvo i osoba koja je desetljećima predstavljala svjedoka našega postojanja.
Jeju – otok koji postaje jedan od likova romana
Teško je zamisliti Otok morskih žena izvan Jejua. Krajolik, more, vulkansko tlo, sela, običaji i lokalna zajednica toliko su povezani s pričom da otok prestaje biti samo mjesto radnje.
Život na otoku istodobno stvara povezanost i izolaciju. Zajednica može pružiti sigurnost i pripadanje, ali također vrlo dugo pamti obiteljske priče, pogreške i društveni položaj. U takvom svijetu identitet pojedinca nije potpuno privatan. Čovjek pripada obitelji, selu, zajednici i povijesti koja je postojala prije njegova rođenja.
More dodatno određuje odnos stanovnika prema životu i smrti. Ono pruža hranu i prihod, ali svaka obitelj zna da može uzeti nekoga koga voli. Haenyeo zbog toga žive uz stalnu svijest o opasnosti, a ta blizina smrti oblikuje njihovu praktičnost, otpornost i međusobnu povezanost.
Povijest koja je dugo ostajala u tišini
Jedan od najvažnijih povijesnih slojeva romana odnosi se na ustanak i masovna stradanja na Jejuu, poznata kao Jeju 4.3. Događaji koji su započeli 1948. i nasilje koje je uslijedilo desetljećima su bili tema o kojoj se u Južnoj Koreji nije smjelo otvoreno govoriti. Procjene broja žrtava razlikuju se, ali riječ je o desecima tisuća ubijenih, uz uništena sela i stanovništvo izloženo represiji.
Lisa See upravo taj povijesni kontekst uvodi u živote svojih junakinja. Veliki politički sukobi u romanu nisu niz datuma koje treba zapamtiti, nego događaji koji ulaze u kuće, razdvajaju obitelji i prisiljavaju obične ljude na odluke za koje nikada nisu bili pripremljeni.
Posebno je potresna činjenica da stradanje ne završava trenutkom kada prestane neposredno nasilje. Preživjeli nastavljaju živjeti s traumom, strahom i šutnjom, dok se službena verzija povijesti može godinama razlikovati od onoga što obitelji pamte.
Takva povijesna pozadina daje romanu dodatnu težinu. Čitatelj možda dolazi zbog priče o haenyeo i prijateljstvu dviju žena, a usput upoznaje dio korejske povijesti koji je izvan zemlje dugo bio relativno slabo poznat.
Kada povijest prestane biti nešto što se događa drugima
Young-sook i Mi-ja ne odlučuju sudjelovati u velikim povijesnim događajima. One pokušavaju živjeti svoje živote, stvarati obitelji i raditi, ali politika ih svejedno pronalazi.
Upravo je to jedna od najsnažnijih karakteristika dobrog povijesnog romana. Povijest iz udžbenika često pamtimo prema godinama, političkim vođama, ratovima i sporazumima, dok književnost može pokazati što ti događaji znače za osobu koja samo želi vratiti se kući svojoj djeci.
Na Jejuu politička pripadnost ili sumnja u nečiju pripadnost može postati pitanje života i smrti. Stare obiteljske povezanosti ponovno dobivaju značenje, a ljudi se mogu naći uhvaćeni između strana koje od njih zahtijevaju lojalnost. Za Young-sook posljedice takvih događaja neće ostati političke. One će postati osobne, obiteljske i trajne.
Ženska zajednica kao sustav preživljavanja
Haenyeo ne funkcioniraju samo kao skupina žena koje obavljaju isti posao. Njihova zajednica počiva na znanju, disciplini, hijerarhiji i međusobnoj odgovornosti. Pod morem ne postoji prostor za nepromišljenu individualnost jer sigurnost jedne žene može ovisiti o pažnji druge.
Takva povezanost prenosi se i na život izvan mora. Žene dijele iskustva koja muškarci u njihovoj zajednici nemaju, od fizičkih zahtjeva ronjenja do trudnoće, majčinstva, gubitaka i odgovornosti za obiteljski prihod.
Roman time prikazuje žensku solidarnost bez pretjeranog idealiziranja. Žene mogu biti stroge, mogu osuđivati i međusobno se povrijediti, ali istodobno postoji svijest da je opstanak zajednice moguć samo ako njezine članice funkcioniraju zajedno.
Ta ideja posebno je snažna kada se usporedi s političkim podjelama koje dolaze izvana. Dok politika ljude razvrstava prema pripadnosti, haenyeo svoj svakodnevni život temelje na praktičnom znanju da se u opasnosti moraju osloniti jedna na drugu.
Majke i kćeri
Uz prijateljstvo Young-sook i Mi-je, važnu ulogu u romanu imaju odnosi između majki i kćeri. Znanje haenyeo prenosi se generacijama, pa majčinstvo nije samo privatni odnos nego i način očuvanja tradicije.
Majke svoje kćeri pripremaju za život koji dobro poznaju. To znači prenijeti im vještine potrebne za preživljavanje, ali i svijest o opasnostima koje ih čekaju. Ljubav u takvom svijetu ne mora uvijek izgledati nježno. Ponekad se pokazuje strogošću, zahtjevima i učenjem djeteta da bude sposobno izdržati život koji neće uvijek biti blag.
Kroz više generacija žena roman pokazuje i kako se društvo mijenja. Ono što je jednoj generaciji predstavljalo gotovo jedini mogući životni put za sljedeću više ne mora imati isto značenje. Tradicija koja je stoljećima određivala identitet zajednice postupno se susreće s modernizacijom i drukčijim mogućnostima.
Time se pojavljuje pitanje koje je važno za mnoge tradicionalne zajednice: kako sačuvati ono što je vrijedno, a istodobno dopustiti sljedećoj generaciji da izabere vlastiti život?
Krivnja, šutnja i nemogućnost povratka
Nakon velikih trauma ljudi često pokušavaju pronaći jedan trenutak u kojem je sve moglo završiti drukčije. Vraćaju se odlukama, riječima i postupcima te zamišljaju što bi se dogodilo da je netko reagirao drugačije.
Young-sook nosi upravo takav teret. Njezina bol nije samo posljedica onoga što se dogodilo nego i načina na koji je protumačila postupke osobe kojoj je vjerovala. Kada se u odnos jednom useli osjećaj izdaje, sve zajedničke uspomene mogu dobiti novo značenje.
Šutnja tada postaje gotovo jednako važna kao ono što je izgovoreno. Godine prolaze, ljudi stare, djeca odrastaju, ali neizgovorena pitanja ostaju. Što dulje traju, to ih je teže postaviti jer odgovor više ne može vratiti vrijeme.
See vrlo dobro razumije koliko oprost može biti složen upravo zato što ne može poništiti posljedice. Oprostiti nekome ne znači vratiti mrtve, izbrisati bol ili ponovno postati djevojčice koje su zajedno sanjale o životu haenyeo. Može značiti samo promijeniti odnos prema prošlosti koju više nije moguće izmijeniti.
Može li oprost doći prekasno?
Roman se proteže kroz velik dio života svojih junakinja, pa oprost ovdje nije brz emocionalni završetak. Između povrede i mogućnosti razumijevanja mogu proći desetljeća.
Vrijeme samo po sebi ne liječi nužno ono o čemu se nikada ne govori. Čovjek može desetljećima funkcionirati, odgajati djecu, raditi i starjeti, a ipak nositi jednu istu povredu kao da se dogodila jučer.
U tome se krije jedna od bolnijih ideja romana. Ponos, bijes i uvjerenje da već znamo cijelu istinu mogu nam pomoći da preživimo određeno razdoblje, ali nas također mogu udaljiti od odgovora koje bismo možda trebali čuti.
Oprost koji se pojavljuje nakon tolikog vremena ne može vratiti izgubljene godine. Njegova vrijednost nalazi se u mogućnosti da barem prekine prijenos boli na one koji dolaze poslije.
Sjećanje kao odgovornost
Budući da roman obuhvaća gotovo cijelo stoljeće, sjećanje postaje jedna od njegovih najvažnijih tema. Starije generacije nose događaje o kojima mlađe možda ne znaju dovoljno, dok se privatna obiteljska sjećanja isprepliću s poviješću cijeloga otoka.
Kada društvo desetljećima šuti o nasilju, osobna svjedočanstva dobivaju posebno značenje. Pričanje postaje način vraćanja dostojanstva ljudima čija su iskustva bila potisnuta.
Isto vrijedi i za tradiciju haenyeo. Ona ne opstaje samo zato što žene nastavljaju zaranjati, nego zato što se prenose priče, znanje, tehnike i sjećanja na žene koje su ronile prije njih.
Na taj način Otok morskih žena postaje roman o onome što odlučujemo sačuvati. Neke uspomene bole, ali njihovo zaboravljanje ne znači da se događaj nije dogodio.
Naš dojam
Otok morskih žena jedan je od onih povijesnih romana koji nas istodobno uvode u kulturu o kojoj možda znamo vrlo malo i pričaju univerzalnu priču o odnosima koje možemo prepoznati bez obzira na mjesto i vrijeme. Lisa See kroz Young-sook i Mi-ju otvara svijet haenyeo, jedinstvene ženske ronilačke zajednice Jejua, ali njihov način života nikada ne koristi samo kao atraktivnu pozadinu. More, rad, obitelj, tradicija i ženska zajednica utkane su u samu strukturu romana.
Posebno nas se dojmio način na koji autorica povezuje veliku povijest s privatnim životima. Japanska kolonijalna vlast, Drugi svjetski rat, podjela Koreje i nasilje na Jejuu nisu udaljeni politički događaji koji se odvijaju negdje izvan života glavnih junakinja. Njihove posljedice ulaze u obitelji, određuju nečiji društveni položaj, stvaraju strah i mijenjaju odnose među ljudima koji su se poznavali cijeloga života.
Jednako je snažna priča o naslijeđenoj krivnji. Mi-ja od djetinjstva nosi posljedice očevih postupaka, što nas navodi na razmišljanje o tome koliko je pravedno procjenjivati nekoga prema obitelji iz koje dolazi. Nasuprot tome, Young-sook nasljeđuje tradiciju koja joj pruža pripadnost i identitet. Dvije djevojčice tako odrastaju noseći različite vrste obiteljskog naslijeđa, premda nijedna nije birala okolnosti u kojima je rođena.
Njihovo prijateljstvo možda je ipak najvažniji odnos cijelog romana. See mu dopušta da bude nježno, snažno i životno važno, ali također ranjivo na okolnosti koje dvije djevojčice nisu mogle predvidjeti. Kada među njih stanu trauma, gubitak i osjećaj izdaje, roman prestaje biti samo priča o prijateljstvu i postaje mnogo složenije istraživanje granica oprosta.
Za razgovor u čitateljskom klubu posebno nam se nameće pitanje koliko možemo suditi čovjeku prema odluci donesenoj u trenutku ekstremnog straha i opasnosti. Jednako je zanimljivo razmotriti razliku između onoga što se stvarno dogodilo i onoga što je druga osoba u tom trenutku mogla učiniti. Kada godinama živimo uvjereni da nas je netko izdao, spremnost da čujemo njegovu stranu priče postaje sve manja, dok povreda s vremenom može postati dio našeg identiteta.
Roman nas također potiče na razmišljanje o cijeni šutnje. Šutnja ponekad štiti čovjeka kada govoriti nije sigurno, posebno u društvu obilježenom političkom represijom. Dugoročno, međutim, može produbiti nesporazume, produžiti bol i ostaviti sljedećim generacijama teret čije podrijetlo ni same ne razumiju.
Haenyeo svemu tome daju posebno snažan okvir. Njihova izdržljivost nije prikazana kao nekakva nadljudska sposobnost žena da bez posljedica podnesu sve što ih snađe. One osjećaju strah, tuguju, griješe, gube ljude koje vole i nose posljedice tih gubitaka. Njihova se snaga pokazuje u tome što se nakon svega ponovno vraćaju životu, obitelji, zajednici i moru.
U tome se nalazi i jedna od najljepših vrijednosti romana. Ženska snaga nije prikazana kao odsutnost slabosti, nego kao sposobnost nastavka života unatoč onome što se ne može popraviti.
Otok morskih žena zato ostaje mnogo više od priče o neobičnoj tradiciji s udaljenog korejskog otoka. To je roman o ženama čiji su životi oblikovani morem i poviješću, o prijateljstvu koje mora preživjeti gotovo nezamislive okolnosti, o obiteljskim pričama koje prelaze s jedne generacije na drugu i o ranama koje ne nestaju samo zato što je prošlo mnogo vremena.
Young-sook i Mi-ja započinju kao djevojčice koje zajedno uče kako zadržati dah dovoljno dugo da zarone u dubinu. Život će ih kasnije prisiliti na mnogo teže oblike izdržljivosti. Njihova priča podsjeća nas da preživjeti nije uvijek isto što i nastaviti živjeti bez tereta prošlosti te da neke od najtežih stvari koje čovjek mora učiniti nemaju veze s fizičkom snagom.
Ponekad je potrebno izroniti iz desetljeća šutnje, pogledati ono što smo izgubili i napokon dopustiti da cijela priča bude ispričana.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
