Što ako pronađena djevojka nije kraj potrage, nego njezin početak? Nestanak sedamnaestogodišnje Isabelle Coleman uzdrma mali grad Denton. Isabelle nije djevojka koja može nestati neprimijećeno. Lijepa je, popularna i omiljena, pa se u potragu uključuje gotovo cijela zajednica. Svi žele isti odgovor: gdje je Isabelle i može li je se još pronaći živu? Dok policija i stanovnici Dentona traže bilo kakav trag, detektivka Josie Quinn pronalazi nešto potpuno neočekivano – drugu djevojku za koju nitko nije ni znao da je nestala. Djevojka je duboko traumatizirana, ne govori i gotovo uopće ne reagira na ljude oko sebe. Iz nje je teško dobiti bilo kakvu informaciju, ali Josie uspijeva povezati nekoliko detalja s Isabelle i dolazi do imena još jedne djevojke. U tom trenutku potraga poprima sasvim novo značenje. Isabelle možda nije izoliran slučaj, a pronađena djevojka nije kraj jedne tragedije nego dokaz da iza svega postoji nešto mnogo veće. Upravo je iz te ideje Lisa Regan razvila Nestale djevojke, prvi roman iz serijala o detektivki Josie Quinn. Autorica je objasnila da ju je dugo fascinirala tema nestalih osoba te se zapitala što bi se dogodilo kada bi pronalazak otete osobe, umjesto završetka priče, predstavljao tek njezin početak. Rezultat je brz, mračan i vrlo napet kriminalistički roman koji se ne zadržava samo na pitanju gdje su nestale djevojke. Mnogo neugodnije pitanje glasi: tko je sve znao da nestaju i zašto ih nitko nije pronašao ranije?
Josie Quinn – policajka koja trenutno nije policajka Jedan od najzanimljivijih elemenata prvog romana jest položaj njegove glavne junakinje. Josie Quinn jest detektivka, ali na početku priče nije aktivna članica policije. Suspendirana je zbog nedoličnog ponašanja, ljutita, impulzivna i prilično nesklona autoritetima. Nije junakinja koju upoznajemo u profesionalno najboljem trenutku njezina života. Upravo je takvom Lisa Regan namjerno oblikovala Josie. Autorica kaže da je željela stvoriti žensku verziju tipa istražitelja koji je u kriminalističkoj književnosti dugo bio mnogo češći među muškim likovima – policajca koji je pomalo buntovan, oštećen životnim iskustvima, ne poštuje uvijek pravila, ali posjeduje vrlo snažan osjećaj za pravdu. U prvom romanu Josie je namjerno „oštrija“ i nestabilnija jer je autorica željela da tijekom serijala ima prostora mijenjati se i sazrijevati. Zbog toga je Josie puno zanimljivija od nepogrešive detektivke koja uvijek donosi dobre odluke. Tvrdoglava je, ponekad reagira prije nego što promisli i ulazi u situacije koje bi razumnija osoba možda izbjegla. Istodobno upravo joj njezino nepovjerenje, upornost i odbijanje da prihvati jednostavna objašnjenja omogućuju vidjeti ono što drugi propuštaju. U njezinu slučaju nedostatak poslušnosti istodobno je mana i prednost.
Kada ne možete vjerovati vlastitoj policiji Kako Josie slijedi trag nestalih djevojaka, počinje se otvarati mogućnost da problem nije ograničen samo na jednog počinitelja. Trag je vodi prema starijem slučaju otmice koji je svojedobno proglašen prijevarom i zatvoren, a ono što pronalazi prisiljava je da se zapita je li istraga tada doista bila pogrešna ili je netko imao razlog da je tako prikaže. Tu Nestale djevojke dobivaju jedan od svojih najmračnijih slojeva. Policija bi trebala biti institucija kojoj se obraćamo kada smo u opasnosti. Što se događa kada upravo ljudi koji bi trebali štititi zajednicu postanu razlog zbog kojeg istina ne izlazi na vidjelo? Službeni opis originalnog izdanja izravno navodi da Josie otkriva trag policijske korupcije koji seže godinama unatrag. To je važno i za razumijevanje njezina ponašanja. Josie ne krši pravila samo zato što želi biti buntovna junakinja. U jednom trenutku mora odlučiti koliko se uopće može osloniti na pravila sustava ako sumnja da su ljudi unutar njega kompromitirani. Time roman otvara vrlo zanimljivo moralno pitanje: što učiniti kada poštovanje procedure počne značiti zatvaranje očiju pred onime za što vjerujemo da je istina? Naravno, dobra namjera sama po sebi ne opravdava svaki postupak. Upravo zato Josie nije jednostavna heroina. Čitatelj razumije zašto djeluje kako djeluje, ali može se istodobno pitati gdje bi trebala povući granicu.
Denton – mali grad u kojem svi nekoga poznaju Denton je fikcionalni mali grad u Pennsylvaniji i mjesto u kojem se odvija cijeli serijal. Takvo okruženje posebno dobro funkcionira za priču o nestalim djevojkama i korupciji. U maloj zajednici ljudi se poznaju. Znaju tko je čije dijete, tko s kim radi, tko se s kim druži i koje obitelji uživaju ugled. Kada nestane Isabelle Coleman, svi znaju tko je ona i svi žele sudjelovati u potrazi. Takva bliskost može stvarati osjećaj sigurnosti. Istodobno može učiniti tajne još opasnijima. Ako se svi poznaju, počinitelj nije anonimna prijetnja iz nekog udaljenog svijeta. On je možda osoba koju susrećemo u trgovini, netko kome vjerujemo ili netko čiji položaj godinama nitko nije želio dovoditi u pitanje. Roman se dobro koristi tim kontrastom. Denton izvana izgleda kao zajednica u kojoj nestanak jedne djevojke pokreće sve stanovnike. Ispod površine postupno se pojavljuje pitanje koliko je ta zajednica doista poznavala vlastite ljude i koliko su neke stvari mogle trajati upravo zato što se određenim osobama bezuvjetno vjerovalo.
Nestale djevojke koje nitko nije tražio Posebno uznemirujuća nije samo činjenica da djevojke nestaju nego razlika u tome kako društvo reagira na različite žrtve. Isabelle je gradska miljenica. Njezin nestanak pokreće veliku potragu. Druga djevojka pronađena je, a da nitko nije ni znao da je nestala. Taj kontrast otvara vrlo neugodno pitanje koje nadilazi samu kriminalističku radnju: čiji nestanak primjećujemo, a čiji prolazi bez dovoljno pitanja? Ne dobivaju sve žrtve jednaku pažnju. Društveni položaj, obitelj, izgled, ugled i okolnosti u kojima osoba živi mogu utjecati na to koliko će brzo njezin nestanak postati važan drugima. Regan to ne mora pretvoriti u dugo društveno objašnjenje. Sama razlika između Isabelle i pronađene djevojke dovoljno govori. Jedna je odmah postala lice potrage. Za drugu nitko nije ni znao da je treba tražiti. Trauma koja ne može govoriti Pronađena djevojka jedan je od najtežih elemenata romana upravo zato što ne može jednostavno ispričati što joj se dogodilo. Ona je živi dokaz zločina, ali nije spremna dati policiji urednu izjavu kojom bi slučaj krenuo naprijed. Duboka trauma utjecala je na njezinu sposobnost komunikacije i Josie mora naučiti dobivati informacije bez dodatnog pritiska na dijete koje je već preživjelo previše. To nas podsjeća da pronaći nestalu osobu ne znači automatski završiti njezinu priču. Ponekad tek tada počinje dugotrajan proces oporavka. Za policiju pronalazak žrtve može značiti važan istražni pomak. Za samu žrtvu može značiti tek prvi dan života nakon traume. U tom smislu naslov Nestale djevojke možemo razumjeti i šire. Čovjek može biti fizički pronađen, a ipak dugo ostati izgubljen u onome što mu se dogodilo. Zašto ljudi tako lako vjeruju službenoj verziji? Stari slučaj koji je proglašen prijevarom važan je jer pokazuje koliko snažna može biti institucionalna verzija događaja.
Kada policija kaže da otmice nije bilo, većina ljudi nema razloga posumnjati. Institucijama vjerujemo upravo zato što sami nemamo pristup svim informacijama. Ali što ako je službeni zaključak pogrešan? Još gore – što ako nije pogrešan, nego namjerno oblikovan? Josie se zbog toga nalazi u poziciji u kojoj mora preispitati ljude, dokumente i događaje koji su već jednom proglašeni riješenima. Takve istrage često su teže od novih slučajeva jer se ne bore samo s nedostatkom dokaza nego i s godinama tijekom kojih je jedna verzija događaja bila prihvaćena kao činjenica. Roman tako podsjeća koliko je opasno kada autoritet postane zamjena za pitanje. Koliko daleko smije otići Josie? Josie je lako podržavati jer znamo što pokušava postići – pronaći djevojke i zaustaviti počinitelja. Teže je pitanje jesu li sve njezine metode opravdane. Ona nije aktivna detektivka koja uredno vodi službenu istragu. Suspendirana je, a ipak nastavlja kopati po slučaju. Zaobilazi pravila, ulazi u sukobe i vrlo brzo počinje djelovati gotovo samostalno. Čitatelju je prirodno željeti da nastavi jer vjerujemo da je na pravom tragu. Ali upravo tada vrijedi postaviti pitanje: bismo li jednako gledali na takvo ponašanje kada ne bismo znali da čitamo roman u kojem je Josie glavna junakinja?
Pravila policijskog postupanja postoje s razlogom. S druge strane, što kada ljudi koji bi trebali provoditi ta pravila nisu vrijedni povjerenja? Regan na tome vrlo učinkovito gradi napetost. Josie mora pronalaziti istinu unutar sustava za koji više nije sigurna da želi da ta istina bude pronađena. Junakinja kojoj ne možemo odmah znati cijelu priču Prvi roman ne otkriva sve o Josie Quinn, i to je namjerna odluka. Lisa Regan serijal je od početka planirala kao višeknjižnu priču. Uz prvi roman već je pripremala prijedloge za drugi i treći, a sama je rekla da neke pojedinosti iz Nestale djevojke svoje puno značenje dobivaju tek u trećem nastavku. To se osjeti u načinu na koji je Josie predstavljena. Vidimo njezinu tvrdoglavost, ranjivost, probleme u privatnom i profesionalnom životu i snažnu potrebu za pravdom, ali istodobno osjećamo da postoji prošlost koju još ne poznajemo potpuno. Takav pristup dobro funkcionira za serijal jer kriminalistički slučaj dobiva rješenje, dok Josie kao osoba ostaje priča koju tek počinjemo upoznavati.
Kriminalistički roman koji računa na brzinu Nestale djevojke nisu spor psihološki roman koji dugo ostaje na jednom motivu. Regan piše brzo, poglavlja guraju priču naprijed, pojavljuju se novi tragovi i sumnje, a osjećaj da je Isabelle možda još živa cijeloj istrazi daje vremenski pritisak. U takvoj vrsti trilera tempo je vrlo važan. Svako odgađanje može značiti da je još jedna djevojka u opasnosti, pa čitatelj lako prihvaća Josienu nestrpljivost jer i sam želi da se potraga kreće brže. Autorica pritom ne zanemaruje potpuno razvoj glavne junakinje. Upravo kombinacija slučaja koji zahtijeva brzo rješenje i Josiene osobne nestabilnosti stvara osnovu na kojoj će počivati daljnji nastavci.
Naš dojam Nestale djevojke vrlo su dobar početak kriminalističkog serijala jer istodobno nude zaokruženu, napetu istragu i dovoljno zanimljivu glavnu junakinju da poželimo nastaviti pratiti njezinu priču. Lisa Regan ne daje nam savršenu detektivku. Josie Quinn je tvrdoglava, impulzivna, često ljuta i ponekad sama sebi najveći problem. Suspendirana je upravo zato što ne uspijeva uvijek zadržati profesionalne granice, ali iza svega postoji snažan osjećaj za pravdu zbog kojeg ne može jednostavno promatrati slučaj sa strane.
Posebno nam se svidjelo što roman vrlo rano proširuje početnu misteriju. Nestanak Isabelle Coleman mogao je biti sasvim dovoljan za klasičan kriminalistički zaplet, ali pronalazak druge djevojke mijenja cijelu perspektivu. Odjednom više ne tražimo samo jednu nestalu osobu nego pokušavamo razumjeti sustav u kojem su neke djevojke mogle nestajati gotovo neprimijećeno. Time se otvaraju i pitanja koja su nam posebno zanimljiva za razgovor u čitateljskom klubu. Zašto nestanak nekih ljudi privuče ogromnu pažnju, dok za druge gotovo nitko ne pita? Koliko vjerujemo policiji i drugim institucijama zato što vjerujemo konkretnim ljudima, a koliko samo zato što predstavljaju autoritet? Što učiniti kada posumnjamo da sustav čiji smo dio skriva istinu? Postoji li trenutak kada kršenje pravila postaje moralno opravdano ako pokušavamo spasiti nečiji život? Josie dodatno komplicira ta pitanja jer njezini motivi jesu dobri, ali njezine metode nisu uvijek jednostavno obranjive. Upravo zato funkcionira kao zanimljiva junakinja. Ne moramo se slagati sa svakom njezinom odlukom da bismo željeli da uspije. Roman također vrlo jasno pokazuje koliko pronalazak žrtve nije isto što i sretan završetak. Djevojka koju Josie nalazi fizički je spašena, ali trauma koju nosi ne može nestati istim trenutkom kada je izašla iz zatočeništva. Time kriminalistička priča nakratko mijenja perspektivu: ono što je za istražitelja dokaz i trag, za žrtvu je iskustvo s kojim će možda živjeti godinama. Nestale djevojke ne treba čitati kao roman koji želi dati veliku psihološku analizu svakog lika. Njegova je najveća snaga drugdje – u tempu, postupnom širenju slučaja, osjećaju da se iza poznatih lica krije nešto mnogo mračnije i glavnoj junakinji koja odbija odustati čak i kada više nije sigurna komu može vjerovati. Denton na početku izgleda kao grad koji se ujedinio kako bi pronašao jednu nestalu djevojku. Kako se priča razvija, postaje jasno da prava prijetnja možda nikada nije dolazila izvana. Ponekad najstrašnije tajne malih zajednica nisu one koje nitko ne zna. Mnogo su opasnije one za koje je netko znao dovoljno dugo da ih uspije sakriti. Upravo zato završetak ovog prvog slučaja ne ostavlja samo pitanje što će biti s ljudima uključenima u istragu. Ostaje i znatiželja prema Josie Quinn – ženi koja je u prvom romanu još uvijek daleko od najbolje verzije sebe. A možda je baš to najbolji razlog da otvorimo sljedeći nastavak.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
