Osamdeset četverogodišnji Maurice Hannigan sjedi sam za šankom hotelskog bara u irskom gradiću Rainsfordu. Pred njim je večer tijekom koje neće biti mnogo razgovora s drugim ljudima, no bit će ispunjena ljudima kojih više nema pokraj njega. Maurice je odlučio nazdraviti petero ljudi koji su obilježili njegov život, a svaka podignuta čaša otvorit će jedno razdoblje njegove prošlosti. Iz tih pet zdravica postupno nastaje portret čovjeka koji se približio kraju života i napokon je spreman govoriti o ljubavi, gubicima, pogreškama, ljubomori, obitelji i stvarima za koje nikada nije pronašao prave riječi.
Na kraju balade debitantski je roman irske književnice Anne Griffin i knjiga neobične jednostavnosti. Nema velikog broja likova, zamršenih vremenskih linija ni dramatičnih obrata koji bi trebali održavati napetost. Imamo starog čovjeka, hotelski bar, nekoliko pića i jednu noć tijekom koje će gotovo cijeli život ponovno proći pred njim. Ipak, Mauriceova priča vrlo brzo pokazuje koliko jedan naizgled običan život može sadržavati ljubavi, povreda, pogrešnih odluka i neizgovorenih osjećaja.
Roman je strukturiran kroz pet zdravica, a svaka je posvećena osobi koja je na Mauricea ostavila trag. Njegove uspomene nisu uredna kronologija ni pokušaj da vlastiti život predstavi ljepšim nego što je bio. Maurice zna da je griješio. Zna da je znao biti tvrdoglav, ponosan, ljubomoran i nepravedan, kao što zna koliko je volio ljude kojima tu ljubav nije uvijek znao pokazati. Upravo zbog toga njegov glas djeluje uvjerljivo: pred kraj života više nema mnogo razloga da od sebe pravi boljeg čovjeka.
Pet zdravica za jedan život
Prva zdravica pripada Mauriceovu starijem bratu Tonyju, osobi uz koju je odrastao i jednom od prvih velikih gubitaka njegova života. Kroz uspomene na djetinjstvo upoznajemo svijet iz kojeg Maurice dolazi, siromašnu irsku obitelj i dječaka koji vrlo rano uči koliko društveni položaj određuje način na koji će ga drugi gledati.
Njegova mladost povezana je s obitelji Dollard, bogatim zemljoposjednicima kod kojih radi. Razlika između njihova svijeta i njegova nije samo materijalna. Maurice vrlo dobro osjeća poniženje koje dolazi s klasnim razlikama i načinom na koji moć omogućuje nekim ljudima da druge smatraju manje vrijednima. Iskustva iz tog razdoblja ostavit će u njemu gorčinu koja će utjecati na njegove kasnije odluke.
Maurice će tijekom života steći novac, zemlju i društveni položaj kakav kao dječak nije mogao ni zamisliti. Materijalni uspjeh ipak ne briše osjećaj onoga što je nekada bio. Griffin vrlo dobro pokazuje kako siromaštvo može prestati biti nečija svakodnevica, a ipak ostati dio načina na koji osoba promatra sebe i druge.
Svaka sljedeća zdravica otkriva još jedan odnos, ali istodobno mijenja našu sliku Mauricea. Ljude kojih se prisjeća upoznajemo kroz njegov pogled, no iz njegovih priznanja možemo naslutiti i ono što možda ni sam nije potpuno razumio dok su bili živi.
Molly i pogreška koja ne prestaje imati posljedice
Jedna od važnijih uspomena vezana je uz Molly, mladu ženu povezanu s obitelji Dollard, i događaj iz Mauriceove mladosti koji će imati posljedice mnogo dulje nego što je mogao očekivati.
U toj priči posebno dolaze do izražaja klasna ogorčenost, zavist i potreba mladog Mauricea da barem jednom osjeti da on ima moć nad ljudima koji su je oduvijek imali nad njim. Postupak koji u trenutku može djelovati kao sitna osveta s vremenom poprima sasvim drukčije značenje.
Griffin kroz Mauriceovo kasnije kajanje otvara vrlo zanimljivo moralno pitanje: što radimo s pogreškom koju više nikako ne možemo ispraviti? Isprika nije uvijek moguća, posljedice se ne mogu poništiti, a osoba kojoj smo nešto učinili možda više nije živa. Ostaje nam jedino spoznaja da bismo, kada bismo ponovno dobili isti trenutak, postupili drukčije.
Maurice nije čovjek koji se cijeli život kažnjava zbog svake pogreške, no postoje postupci koje vrijeme nije uspjelo učiniti nevažnima. Njegovo prisjećanje pokazuje koliko kajanje može sazrijevati zajedno s čovjekom. Ono što smo učinili kao mladi možda tek mnogo kasnije uspijemo sagledati iz perspektive osobe koja je zbog toga bila povrijeđena.
Sadie i ljubav koja se podrazumijevala
Najnježniji dio Mauriceove priče vezan je uz njegovu suprugu Sadie. Njihov brak nije prikazan kao velika romantična bajka, nego kao dug zajednički život sastavljen od navika, razgovora, šutnji, svađa, privrženosti i sitnih stvari koje postaju dragocjene tek kada ih više nema.
Maurice je volio Sadie, no pripada generaciji i okruženju u kojem muškarci nisu nužno naučeni govoriti o osjećajima. Ljubav se podrazumijevala i pokazivala djelima, dok su riječi često ostajale neizgovorene. Tek nakon njezina odlaska Maurice u potpunosti shvaća koliko je njezina prisutnost određivala njegov svakodnevni život.
Taj odnos otvara jedno od najjednostavnijih, a istodobno najtežih pitanja romana: znaju li ljudi koje volimo koliko nam znače?
Često pretpostavljamo da znaju. Godine provedene zajedno, zajednički dom i svakodnevna briga trebali bi biti dovoljni dokazi. Mauriceova priča podsjeća koliko se toga ipak može izgubiti između onoga što osjećamo i onoga što drugoj osobi uspijemo pokazati.
Kada dom ostane bez osobe koja ga je činila domom
Nakon Sadieine smrti Maurice se mora suočiti s vrstom usamljenosti koju prije nije poznavao. Kuća je ista, predmeti su na svojim mjestima, svakodnevni poslovi i dalje postoje, ali prostor više nema isto značenje.
Griffin posebno uvjerljivo piše o tim malim posljedicama gubitka. Velika tuga ne živi samo u važnim datumima i dramatičnim trenucima. Pojavljuje se tijekom običnog jutra, uz prazno mjesto za stolom, u navici da se okrenemo prema osobi koje više nema ili u potrebi da joj nešto kažemo prije nego što se sjetimo da ne možemo.
Mauriceova usamljenost nije samo posljedica starosti. Ona proizlazi iz činjenice da je izgubio osobu koja je desetljećima bila svjedok njegova života. Sadie je poznavala mlađe verzije Mauricea kojih se drugi više ni ne sjećaju. Njezinom smrću nestaje i dio zajedničkog pamćenja.
Otac i sin koji se vole na različitim jezicima
Odnos Mauricea i njegova sina Kevina pokazuje još jednu vrstu ljubavi koju je teško izgovoriti. Među njima postoji privrženost, ali postoje i generacijske razlike, udaljenost te sve ono što otac i sin nikada nisu naučili reći jedan drugome.
Maurice je čovjek svojega vremena. Emocionalna otvorenost nije nešto što mu dolazi prirodno, pa njegov sin mora mnogo toga zaključivati iz postupaka umjesto iz riječi. Kako se večer približava kraju, postaje sve važnije upravo ono što Maurice želi ostaviti Kevinu.
Tu roman postavlja pitanje koliko dobro poznajemo vlastite roditelje. Djeca ih dugo promatraju prvenstveno kroz njihovu roditeljsku ulogu, premda su prije nas imali cijele živote, ljubavi, strahove, pogreške i verzije sebe koje nikada nismo upoznali.
Mauriceova ispovijest zato nije samo pogled unatrag. Ona je i pokušaj da sinu ostavi priču o čovjeku koji je postojao prije nego što je postao njegov otac.
Muškarac koji je naučio raditi, ali ne i govoriti
Maurice pripada generaciji muškaraca kojima su rad, izdržljivost i sposobnost da se pobrinu za obitelj često bili važniji od razgovora o osjećajima. Takav model može izgledati kao emocionalna hladnoća, premda iza njega ne mora stajati nedostatak osjećaja.
Kod Mauricea ih svakako ne nedostaje. Problem je u tome što ih često razumije tek kada se osvrne unatrag ili ih ne zna prenijeti ljudima kojima su namijenjeni.
Anne Griffin ne pokušava ga zbog toga opravdati. Činjenica da nekoga volimo ne poništava posljedice trenutaka u kojima smo bili nepravedni, sebični ili previše ponosni da bismo priznali pogrešku. Istodobno, čovjeka nije pošteno svesti samo na njegove najgore odluke.
Maurice zato ostaje nesavršen i vrlo ljudski pripovjedač. Možemo razumjeti neke njegove postupke, drugima se protiviti, a povremeno poželjeti da je određene stvari shvatio mnogo ranije.
Što na kraju smatramo važnim?
Maurice je tijekom života radio, stjecao imovinu i poboljšao društveni položaj. Kao dječaku iz siromašne obitelji takav uspjeh morao mu je mnogo značiti. Međutim, u osamdeset četvrtoj godini, kada odlučuje ispričati svoj život, ne nazdravlja zemlji, novcu ni poslovnim uspjesima.
Nazdravlja ljudima.
Takva struktura romana bez velikih objašnjenja pokazuje kako se pred kraj života mijenja mjerilo vrijednosti. Ono čime smo bili zaokupljeni desetljećima može se pokazati manje važnim od jednog odnosa, razgovora koji nismo vodili ili osobe kojoj nismo dovoljno jasno rekli koliko je volimo.
Pet zdravica zato nisu samo prisjećanje. One su Mauriceov način da svakom od tih ljudi još jednom dodijeli mjesto u vlastitoj priči.
Jedna večer između prošlosti i onoga što dolazi
Činjenica da se okvirna radnja odvija tijekom samo jedne večeri daje romanu posebnu intimnost. Maurice sjedi u baru, naručuje pića i govori, dok se oko njega odvija sasvim obična hotelska večer. Unutar njegovih uspomena prolaze desetljeća.
Čitatelj postupno shvaća da Maurice nije slučajno odabrao baš tu večer za svoja prisjećanja. Postoji razlog zbog kojeg želi ispričati sve što smatra važnim i zbog kojeg se obraća upravo sada.
Griffin ne gradi tu spoznaju agresivno niti pokušava od nje napraviti trilerski obrat. Dopušta da nam Maurice sam, svojim tempom, pokaže kamo večer vodi. Upravo zbog tog mirnog pripovijedanja posljednji dijelovi romana mogu djelovati snažnije nego da su od početka bili opterećeni dramatikom.
Naš dojam
Na kraju balade tih je, emotivan i vrlo ljudski roman o životu koji izvana možda ne bi završio u povijesnim knjigama, ali osobi koja ga je proživjela sadrži cijeli svijet. Anne Griffin pokazuje koliko se priče može nalaziti u jednom čovjeku koji sjedi za šankom i koliko malo znamo o ljudima pokraj kojih svakodnevno prolazimo.
Maurice nam se posebno svidio upravo zato što nije oblikovan kako bismo ga bezrezervno voljeli. Može biti nježan i grub, velikodušan i osvetoljubiv, mudar u starosti i nevjerojatno kratkovidan u mladosti. Njegovo kasnije razumijevanje vlastitih pogrešaka ne briše njihove posljedice, ali pokazuje da čovjekova sposobnost da se promijeni ne prestaje samo zato što je velik dio života već prošao.
Roman je vrlo zahvalan za razgovor o kajanju. Postoji li trenutak nakon kojeg je za ispriku prekasno? Ima li priznanje vrijednost kada osoba koju smo povrijedili više nije tu da ga čuje? Možemo li sebi oprostiti postupak koji druga osoba nikada nije imala priliku oprostiti nama? Griffin ne pokušava ta pitanja zatvoriti jednostavnim odgovorima.
Jednako je zanimljiv Mauriceov odnos prema ljubavi. Njegova generacija često nije koristila riječi kojima danas opisujemo osjećaje, ali to ne znači da ih nije osjećala. Problem nastaje kada pretpostavimo da će drugi sami razumjeti ono što im nikada nismo rekli. Sadieina priča posebno podsjeća koliko svakodnevna prisutnost jedne osobe može postati nevidljiva upravo zato što smo uvjereni da će trajati.
Čitateljski klub mogao bi dugo razgovarati i o Mauriceovoj odluci na kraju večeri. Pitanje autonomije starije osobe, usamljenosti, dostojanstva i prava drugih da interveniraju u nečije odluke nije jednostavno, a roman ga dodatno komplicira činjenicom da smo nekoliko stotina stranica proveli slušajući upravo Mauriceovu verziju njegova života. Razumjeti nečiju odluku pritom nije nužno isto što i složiti se s njom.
Posebno nam se dopala ideja pet zdravica kao načina pripovijedanja. Kada bismo na kraju vlastitog života smjeli podići samo nekoliko čaša ljudima koji su nas najviše oblikovali, možda bismo se iznenadili tko bi se među njima našao. Ne bi to nužno bili samo ljudi koje smo najviše voljeli. Mogao bi ondje biti netko koga smo izgubili prerano, osoba kojoj smo nanijeli nepravdu, netko tko nam je promijenio život bez da je to znao ili čovjek kojeg smo tek nakon mnogo godina uspjeli razumjeti.
Maurice na kraju svoje duge večeri ne pokušava dokazati da je živio besprijekorno. Njegov život vrijedan je pripovijedanja upravo sa svim pogreškama, propuštenim prilikama, tvrdoglavošću, ljubavima i gubicima koji su ga oblikovali. Kada posljednja zdravica završi, ostaje jednostavna pomisao koju je lako zaboraviti dok vjerujemo da za važne razgovore uvijek postoji još vremena: ljudima koje volimo vrijedi to reći dok još sjede s nama za stolom.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
