Naizgled rutinsko arheološko iskapanje na polju u Black Countryju završava otkrićem koje područje u nekoliko trenutaka pretvara u mjesto zločina. Iz zemlje izlaze ljudske kosti, a njihov broj i tragovi na njima ubrzo pokazuju da se ne radi o jednom tijelu niti o običnom grobu. Ostaci nose tragove metaka i ozljeda povezanih sa zamkama za životinje, zbog čega postaje jasno da je netko na tom mjestu pokušao zakopati mnogo više od svojih žrtava.
Istraga pripada Kim Stone, ali ovoga puta bez sigurnosti njezina uobičajenog tima. Zemljište se nalazi na granici policijskih nadležnosti pa je prisiljena surađivati s detektivom Tomom Travisom, čovjekom s kojim dijeli neugodnu profesionalnu prošlost. Dok njih dvoje pokušavaju utvrditi tko su ljudi pronađeni pod zemljom i kakva je veza između dviju obitelji koje polažu pravo na zemljište, Bryant, Dawson i Stacey suočavaju se s nizom zločina iz mržnje. Dvije istrage na prvi pogled djeluju potpuno odvojeno, no obje vode prema istom neugodnom području ljudskog ponašanja – potrebi da se nekoga proglasi manje vrijednim samo zato što je drukčiji.
Mrtve duše šesti su roman iz serijala o inspektorici Kim Stone, nakon romana Nijemi vrisak, Izopačene igre, Izgubljene djevojčice, Pravi se mrtva i Krvne veze. Hrvatsko izdanje objavljeno je 2022. godine u prijevodu Igora Rendića, dok je izvorni Dead Souls prvi put objavljen 2017. godine.
Kada prošlost izađe iz zemlje
Pronalazak kostiju odličan je početak kriminalističkog romana jer odmah otvara dva pitanja: tko su žrtve i zašto je netko toliko dugo želio da ostanu skrivene? Marsons postupno širi istragu izvan samoga mjesta pronalaska, prema obiteljskim odnosima, starim sukobima i tajnama ljudi povezanih sa zemljom.
Vrijeme u takvom slučaju postaje saveznik počinitelja. Sjećanja blijede, dokazi nestaju, ljudi umiru, a priče se tijekom godina mogu mijenjati. Ono što ostaje jesu kosti i tragovi nasilja koji pokazuju da se dogodilo nešto strašno. Kim zato ne istražuje samo zločin nego pokušava rekonstruirati prošlost koju su drugi imali dovoljno vremena prilagoditi vlastitim potrebama.
Posebno je zanimljiva povezanost zemlje i dviju obitelji koje je posjeduju. Obiteljska povijest lako može postati verzija prošlosti koju generacije prihvaćaju bez preispitivanja, a Marsons koristi kriminalističku istragu kako bi pokazala što se događa kada fizički dokaz više ne dopušta da se ta verzija održava.
Kim Stone izvan poznatog tima
Odvajanje Kim od njezinih suradnika mijenja dinamiku koju poznajemo iz prethodnih nastavaka. Kim je naviknuta na Bryanta i ostatak ekipe, na njihove načine rada i povjerenje koje se gradilo kroz zajedničke slučajeve. S Travisom nema takvu sigurnost.
Njihova problematična prošlost znači da se svaka profesionalna odluka može sudariti s osobnim iskustvom. Kim, koja ionako teško prepušta kontrolu, mora funkcionirati u okolnostima u kojima ne određuje sva pravila i ne može računati na ljude kojima inače bez mnogo riječi vjeruje.
Takav izbor omogućuje nam da Kim promatramo iz drukčijeg kuta. U prethodnim knjigama njezin je tim postupno postao prostor u kojem je naučila funkcionirati gotovo kao dio obitelji, premda bi ona vjerojatno prva odbacila takvu formulaciju. Odvajanje od njih pokazuje koliko su ti odnosi postali važni za njezin profesionalni i osobni razvoj.
Marsons je i sama naglasila da se pojedini slučajevi mogu čitati zasebno, ali se Kimin karakter razvija kroz cijeli serijal, zbog čega čitanje knjiga redoslijedom ipak daje potpuniju sliku njezinih odnosa i promjena.
Zločin iz mržnje nije samo napad na jednu osobu
Dok Kim istražuje pronađene ostatke, njezin tim suočava se sa zločinima motiviranima mržnjom. Upravo taj dio romana priču vodi dalje od klasičnog pitanja tko je počinio zločin.
Kod zločina iz mržnje žrtva nije napadnuta samo kao pojedinac. Meta postaje zbog neke stvarne ili pretpostavljene karakteristike prema kojoj je počinitelj svrstava u skupinu koju prezire. Nasilje zbog toga šalje poruku i drugim ljudima koji dijele tu karakteristiku: isto se može dogoditi i vama.
Marsons se bavi rasistički i homofobno motiviranim napadima te pokazuje kako predrasuda može prijeći put od ružnog komentara i dehumaniziranja do konkretnog nasilja. Takvi zločini ne nastaju niotkuda. Iza njih se mogu nalaziti godinama usvajane ideje, osjećaj pripadanja skupini koja potvrđuje iste stavove i postupno pomicanje granice onoga što počinitelj smatra dopuštenim.
Zbog toga se nameće jedno od zanimljivijih pitanja za našu raspravu: u kojem trenutku društvo treba reagirati? Čekanje fizičkog nasilja znači da smo već zakasnili s prepoznavanjem procesa koji mu je prethodio.
Mržnja se može naučiti
Roman posebno dobro otvara temu načina na koji se predrasude prenose. Nitko se ne rađa s gotovim popisom ljudi koje treba mrziti. Takve se podjele uče kroz obitelj, okolinu, društvene skupine i poruke koje se dovoljno dugo ponavljaju da počnu izgledati kao činjenice.
To ne oslobađa odraslog počinitelja odgovornosti, ali nas tjera da razmišljamo o okruženju u kojem se određena uvjerenja normaliziraju. Granica između vlastitog mišljenja i preuzetog uvjerenja ponekad je teško vidljiva osobi koja nikada nije bila potaknuta da ga preispita.
Marsons ovdje ne ostaje samo na otvorenoj mržnji. Zanimljiviji su mehanizmi kojima ljudi opravdavaju vlastite stavove, stvaraju podjelu između „nas“ i „njih“ te postupno prestaju pojedinca promatrati kao čovjeka. Kada osobu svedemo na skupinu kojoj pripada, mnogo je lakše zanemariti njezinu individualnost, osjećaje i pravo na sigurnost.
Internet kao prostor u kojem mržnja dobiva publiku
Jedan od suvremenijih elemenata romana jest povezanost mržnje s online prostorom. Internet omogućuje ljudima da pronađu zajednicu koja će potvrditi gotovo svako uvjerenje, uključujući ona koja bi u svakodnevnom životu možda naišla na osudu. U romanu se pojavljuje upravo problem online poticanja mržnje i skrivanja iza privida društveno prihvatljivog ponašanja.
Anonimnost dodatno mijenja način komunikacije. Osoba koja određenu rečenicu možda nikada ne bi izgovorila nekome u lice može je bez mnogo razmišljanja napisati na zaslonu, pronaći ljude koji joj plješću i postupno dobiti dojam da njezin stav nije ni ekstreman ni problematičan.
Takva dinamika posebno je zanimljiva danas, kada granica između online i stvarnog svijeta praktički više ne postoji. Riječi napisane na internetu mogu imati stvarne posljedice, a zajednice izgrađene na mržnji mogu ljudima pružiti osjećaj pripadanja koji dodatno učvršćuje njihova uvjerenja.
Stacey i opasnost samostalnog dokazivanja
Odvajanje Kim od ekipe ostavlja više prostora ostalim članovima tima, posebno Stacey. Ona više nije samo osoba za računalom koja ostalima pronalazi potrebne podatke, nego istražiteljica sa svojim instinktima, ambicijama i potrebom da njezin doprinos bude ozbiljno shvaćen.
Upravo ta potreba može postati opasna. Kada čovjek osjeća da ga drugi ne slušaju dovoljno, lako je prijeći granicu između upornosti i nepotrebnog rizika. Stacey slijedi ono za što vjeruje da je važno i približava se ljudima čiju opasnost možda ne može potpuno procijeniti.
Njezina priča dobro se uklapa u temu cijelog romana jer pokazuje koliko je lako podcijeniti prijetnju kada ona nema oblik koji očekujemo. Opasnost ne mora izgledati opasno, kao što ni osoba koja širi mržnju ne mora odgovarati stereotipnoj slici nasilnika.
Koliko dobro poznajemo ljude oko sebe?
Kriminalistički romani često počivaju na pretpostavci da netko skriva tajnu, ali Mrtve duše tu ideju šire na obitelji i zajednicu. Ljudi mogu desetljećima živjeti pokraj nečije tajne, svjesno je čuvati ili jednostavno prihvaćati verziju priče koja im najmanje remeti život.
Posebno je uznemirujuća mogućnost da se iza sasvim uobičajene vanjštine kriju ekstremni stavovi. Ljudi koji počine zločin iz mržnje ne moraju svakodnevno izgledati kao osobe sposobne za nasilje. Mogu imati posao, obitelj i susjede koji će nakon svega tvrditi da nikada ništa nisu primijetili.
Takva spoznaja čini istragu neugodnijom od jednostavne potrage za prepoznatljivim negativcem. Marsons pokazuje koliko su ljudske predrasude često skrivene iza društveno prihvatljivog ponašanja sve dok se ne pojave okolnosti u kojima izlaze na površinu.
Dvije istrage, ista potreba za podjelom
Na prvi pogled, zakopani ljudski ostaci i suvremeni zločini iz mržnje pripadaju različitim pričama. Jedna istraga gleda prema prošlosti, druga se bavi nasiljem koje se upravo događa. Tematski ih povezuje način na koji ljudi stvaraju podjele, prenose neprijateljstvo i dopuštaju da pripadnost obitelji, skupini ili identitetu postane važnija od pojedinca.
U jednoj priči prošlost je doslovno zakopana u zemlji, dok se u drugoj mržnja širi među ljudima koji možda vjeruju da za nju imaju opravdanje. Marsons ne pokušava izjednačiti različite oblike nasilja, nego pokazuje koliko dug život mogu imati netrpeljivost i tajne kada ih nitko ne prekine.
Zbog toga naslov Mrtve duše možemo promatrati i šire od pronađenih žrtava. Roman govori o onome što se događa s ljudima kada dopuste da predrasude, obiteljska lojalnost ili mržnja postanu važnije od tuđeg života.
Naš dojam
Mrtve duše donose ono što očekujemo od serijala o Kim Stone – složenu istragu, mračan slučaj, nekoliko paralelnih tragova i dovoljno obrata da se konačni odgovori ne otkriju prerano – ali ovaj nastavak posebno se izdvaja temama koje prate kriminalistički zaplet. Angela Marsons potvrdila je da je šesti roman željela posvetiti upravo zločinima iz mržnje, a ta namjera jasno se osjeća u načinu na koji gradi priču.
Odvajanje Kim od njezina uobičajenog tima pokazalo se zanimljivim potezom jer više prostora dobivaju odnosi koje smo kroz prethodne knjige možda počeli uzimati zdravo za gotovo. Kim mora surađivati s Travisom unatoč njihovoj prošlosti, dok njezini kolege bez nje preuzimaju veću odgovornost. Takva promjena dinamike omogućuje razvoj likova bez usporavanja istrage.
Za razgovor u čitateljskom klubu posebno su nam zanimljivi zločini iz mržnje i pitanje kako čovjek dolazi do točke u kojoj drugu osobu više ne promatra kao pojedinca, nego isključivo kao pripadnika skupine koju prezire. Vrijedi razgovarati i o odgovornosti obitelji i okoline u kojima se takvi stavovi prenose, kao i o ulozi interneta u njihovu učvršćivanju. Razumjeti proces kojim nastaje mržnja ne znači opravdati počinitelja, nego pokušati prepoznati trenutke u kojima se njezino širenje još može zaustaviti.
Zanimljiva je i paralela između zločina koji su godinama ostali skriveni pod zemljom i mržnje koja može dugo ostati skrivena iza prividno običnog života. U oba slučaja ono što je zakopano ne prestaje postojati samo zato što ga nitko ne vidi. Tajne ostavljaju posljedice, kao što ih ostavljaju predrasude koje se godinama toleriraju kao bezazlene riječi ili privatna mišljenja.
Mrtve duše zato nisu samo potraga za identitetom ljudi čije su kosti pronađene na jednom polju. Roman nas vodi prema mnogo neugodnijem pitanju o živima: što se događa kada mržnju dovoljno dugo hranimo, opravdavamo ili jednostavno odlučimo ne primjećivati? Marsons ne nudi utješnu sliku svijeta u kojem se opasne predrasude uvijek mogu prepoznati na vrijeme. Umjesto toga pokazuje koliko lako mogu živjeti među nama, skrivene iza običnih lica, obiteljskih priča i svakodnevice koja izvana ne izgleda nimalo prijeteće.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
