Neke ljubavi traju godinama, dok druge završe mnogo ranije, ali ih vrijeme ipak ne uspije potpuno izbrisati. Dovoljna je pjesma, stara fotografija ili slučajno probuđena uspomena da nas desetljećima poslije vrati osobi koju smo nekada voljeli. Upravo o jednoj takvoj ljubavi govori Mayluna Kelley McNeil, roman o mladoj kolumnistici Evie Waters i Carteru Willsu, samozatajnom frontmenu engleskog alt-rock benda koji se krajem devedesetih nalazi na putu prema svjetskoj slavi. Njihova priča započinje intervjuom koji Evie pokušava dobiti s Carterom, a susret koji je trebao biti profesionalan prerasta u povezanost koja će im promijeniti živote.
Desetljećima poslije Evie je majka odrasle djece koja o tom dijelu njezina života ne znaju gotovo ništa. Kada u starom časopisu pronađu fotografiju svoje majke uz Cartera, čovjeka koji je u međuvremenu postao glazbena legenda, prošlost koju je Evie godinama čuvala za sebe ponovno se otvara. Tko je njihova majka bila prije njih? Kako je završila pokraj jednog od najpoznatijih glazbenika svoje generacije i zašto im nikada nije ispričala što se među njima dogodilo?
Kelley McNeil roman gradi između prošlosti i sadašnjosti, postupno otkrivajući odnos Evie i Cartera, ali i cijenu života u kojem privatna osoba preko noći može postati dio tuđe slave. Mayluna zato nije samo ljubavna priča obavijena glazbom i nostalgijom devedesetih. To je roman o sjećanju, izborima, propuštenim mogućnostima i pitanju može li jedna ljubav ostati važna čak i kada nije postala zajednički život.
Prije nego što je Carter postao legenda
Kada Evie upoznaje Cartera, Mayluna je bend na putu prema nečemu velikom. Postoje koncerti, publika i sve veća pozornost, ali još uvijek postoji mogućnost da se iza glazbenika vidi čovjek. Evie ga susreće upravo u tom prijelomnom trenutku, prije nego što njegova javna slika potpuno prekrije privatnu osobu.
Njihov prvi pravi susret kroz intervju omogućuje joj pristup Carteru kakav publika nema. Ona nije samo obožavateljica fascinirana frontmenom popularnog benda, a njega zanima činjenica da pred sobom ima osobu koja ga pokušava razumjeti izvan pažljivo oblikovanih odgovora namijenjenih medijima.
Privlačnost koja se među njima razvija vrlo je snažna i gotovo trenutačna, zbog čega roman od početka nosi osjećaj da pratimo nešto iznimno. McNeil tu povezanost svjesno gradi kao gotovo kozmičku, ljubav koja ljudima koji je dožive izgleda kao da se nije mogla dogoditi drukčije.
Takve ljubavi, međutim, imaju jedan problem: stvarni život ne mora poštovati osjećaj da je nešto bilo predodređeno.
Ljubav prema čovjeku kojega želi cijeli svijet
Carterova slava vrlo brzo prestaje biti samo pozadina njihove veze. Što Mayluna postaje veća, to se prostor za privatni odnos smanjuje.
Slava znači turneje, intervjue, očekivanja diskografske industrije, obožavatelje i stalnu prisutnost ljudi koji nešto žele. Carter više ne pripada samo sebi, barem ne u praktičnom smislu. Njegovo lice, glas, ponašanje i privatni život postaju roba koju javnost želi konzumirati.
Evie se zbog veze s njim približava svijetu koji izgleda glamurozno samo dok ga promatramo izvana. Voljeti poznatu osobu znači dijeliti je s milijunima ljudi koji vjeruju da imaju pravo znati nešto o njoj. Intimni trenutak može postati fotografija, glasina ili naslov, dok privatna nesigurnost mora postojati pokraj javne slike čovjeka koji na pozornici djeluje nedodirljivo.
Roman zbog toga postavlja zanimljivo pitanje: koliko ljubav može ostati samo između dvoje ljudi kada je jedna od tih osoba postala javno vlasništvo?
Evie ne želi biti samo djevojka rock-zvijezde
Evie u odnos s Carterom ulazi s vlastitim životom i ambicijama. Mlada je kolumnistica čija se karijera razvija i ne želi da njezin identitet nestane iza čovjeka kojega voli.
To je važan dio njihova odnosa jer bi bilo vrlo jednostavno pretvoriti je u lik čija jedina funkcija postaje ljubav prema slavnom glazbeniku. McNeil joj daje potrebu da sačuva dio života koji pripada samo njoj.
Ljubav ponekad od nas traži kompromis, no nije svaki kompromis bezazlen. Postoji trenutak u kojem prilagođavanje može postati odricanje od vlastitog identiteta, a Evie mora razmišljati upravo o toj granici. Carterov život postaje sve veći i glasniji, dok ona pokušava pronaći način da uz njega ne postane sporedni lik u vlastitoj priči.
Tu Mayluna izlazi iz okvira idealizirane rock-romanse. Dvoje ljudi može se duboko voljeti, a ipak željeti živote koji se teško mogu smjestiti u isti prostor.
Carter iza pozornice
Carter publici pripada kao glazbenik, frontmen i autor pjesama u kojima milijuni ljudi pronalaze vlastite osjećaje. Evie upoznaje mnogo ranjiviju verziju čovjeka iza te slike.
Kreativnost i emocionalna osjetljivost koje ga čine privlačnim izvođačem ne znače da se jednako dobro snalazi u vlastitom životu. Slava ne rješava nesigurnosti koje su postojale prije nje, a uspjeh ne donosi nužno osjećaj sigurnosti ili pripadanja.
Posebno je zanimljiva ideja da publika vjeruje kako poznaje umjetnika zato što poznaje njegove pjesme. Glazba doista može biti intimna i autobiografska, ali čovjek koji ju je napisao uvijek ostaje veći od onoga što je odlučio podijeliti.
Evie poznaje dijelove Cartera koje publika ne vidi. Cijena takve bliskosti jest spoznaja da čovjeka možemo razumjeti, voljeti i svejedno ga ne moći spasiti od svega što nosi u sebi.
Pjesme kao mjesta na kojima ostaju ljudi
Glazba u romanu funkcionira kao svojevrsna arhiva osjećaja. Carter piše pjesme koje publika prisvaja i povezuje s vlastitim životima, dok Evie u nekima od njih može prepoznati nešto što ostali slušatelji nikada neće znati.
Tu nastaje lijepa proturječnost. Nešto što je nastalo iz izrazito osobnog iskustva može postati važno milijunima potpuno nepoznatih ljudi.
Jednom objavljena pjesma više ne pripada samo autoru. Postaje prva ljubav nekog tinejdžera, pjesma koju je netko slušao nakon prekida, melodija s vjenčanja ili zvuk jednog ljeta koje se desetljećima poslije vraća čim čujemo prve taktove.
Maylunina glazba na sličan način nadživljava trenutke u kojima je nastala. Carter i Evie možda jedini znaju što se nalazi iza pojedinih riječi, dok ih ostatak svijeta tumači prema vlastitim iskustvima.
Suvremena vremenska linija donosi jedan od zanimljivijih slojeva romana. Eviena odrasla djeca otkrivaju fotografiju koja potpuno mijenja njihovu predodžbu o majčinoj mladosti.
To je vrlo jednostavna, ali snažna ideja. Djeca roditelje često poznaju prvenstveno iz razdoblja u kojem su oni već bili roditelji. Teško zamišljamo da su prije nas imali ljubavi, ludosti, ambicije, tajne i živote koji nisu imali nikakve veze s nama.
Fotografija mladenačke Evie uz slavnog Cartera ruši upravo tu granicu.
Odjednom se pred njima pojavljuje žena koju ne poznaju. Njihova majka jednom je bila mlada novinarka usred glazbenog svijeta devedesetih, zaljubljena u čovjeka čije pjesme poznaje cijeli svijet. Činjenica da im o tome nije govorila otvara dodatno pitanje: duguju li roditelji djeci cijelu svoju prošlost?
Možda neke priče smijemo zadržati samo za sebe, čak i pred ljudima koje najviše volimo.
Što znači da ljubav nije uspjela? Kod velikih ljubavnih priča skloni smo uspjeh mjeriti trajanjem. Ako dvoje ljudi ostane zajedno, ljubav je uspjela. Ako se razdvoje, nešto je pošlo pogrešno. Mayluna nudi prostor za drukčije razmišljanje. Odnos može završiti, a ipak biti stvaran. Osoba može pripadati jednom razdoblju našega života i ostaviti trag koji nijedan kasniji odnos ne briše. To ne znači da smo cijeli život zaglavljeni u prošlosti niti da sve što je došlo poslije vrijedi manje.
Evie je nakon Cartera nastavila živjeti. Postala je majka i izgradila život koji postoji neovisno o onome što se dogodilo devedesetih. Činjenica da je jedna ljubav ostala važna ne poništava sve što je uslijedilo.
Glazbena scena devedesetih daje romanu prepoznatljivu atmosferu vremena prije društvenih mreža i neprekidne digitalne dostupnosti slavnih osoba. Postojali su časopisi, intervjui, koncerti, fotografije i televizija, ali između umjetnika i publike još je postojala veća udaljenost.
Misterij je bio moguć. Danas bi Carterov život bio dokumentiran mobitelima, objavama, snimkama iz publike i komentarima ljudi koji analiziraju svaki njegov potez. Evie bi vrlo teško mogla desetljećima čuvati svoju povezanost s njim kao gotovo privatnu priču.
U romanu stari časopis i jedna fotografija mogu desetljećima čekati da ih netko ponovno pronađe. Upravo ta materijalnost prošlosti – fotografije, tekstovi i glazba koju ponovno puštamo – dodatno pojačava nostalgiju.
Možemo li ikada ponovno biti osoba kakva smo bili tada? Evie se prisjećanjem ne vraća samo Carteru. Vraća se sebi. Mladoj ženi koja je imala drukčije snove, nije znala što će joj život donijeti i mogla je donositi odluke bez znanja o njihovim dugoročnim posljedicama. Kada nakon mnogo godina govorimo o velikoj ljubavi iz mladosti, možda ne žalimo samo za osobom koju smo izgubili. Ponekad žalimo i za verzijom sebe koja je postojala uz nju.
U tome nostalgija može biti varljiva. Prošlost poznajemo zajedno s njezinim završetkom, ali je se sjećamo kroz osjećaje osobe koja taj završetak još nije znala.
Eviena priča zato nije samo otkrivanje tajne njezinoj djeci. Pripovijedajući je, ona ponovno susreće vlastitu mladost i pokušava razumjeti odluke žene kakva je nekada bila.
Naš dojam
Mayluna je emotivna ljubavna priča snažno prožeta glazbom, nostalgijom i melankolijom. Kelley McNeil od početka daje naslutiti da odnos Evie i Cartera nećemo čitati samo kao romansu s pitanjem hoće li završiti zajedno. Mnogo je važnije otkriti što su značili jedno drugome i zašto njihova priča desetljećima poslije još uvijek zaslužuje biti ispričana.
Posebno nam se svidjela ideja da Eviena djeca tek kao odrasli ljudi otkrivaju život koji je njihova majka imala prije njih. Roditelje često nesvjesno zatvaramo u uloge u kojima ih poznajemo, pa zaboravljamo da su nekada bili ljudi naših godina, jednako nesigurni, zaljubljeni, impulzivni i uvjereni da pred sobom imaju beskonačno mnogo vremena.
Carter i Evie otvaraju i pitanje idealiziranja velikih ljubavi. Kada se odnos prekine prije nego što ga stignu istrošiti svakodnevica, računi, obveze, navike i godine, lako može ostati sačuvan u gotovo savršenom obliku. Nikada ne možemo saznati bi li njihova ljubav izdržala običan zajednički život ili je upravo njezina nedovršenost razlog zbog kojeg je ostala toliko velika u sjećanju.
Za razgovor u čitateljskom klubu posebno je zanimljivo pitanje koliko se pojedinac treba žrtvovati zbog ljubavi. Bi li Evie bila sretnija da je više svojega života prilagodila Carterovu ili bi s vremenom izgubila samu sebe? Može li veza biti ravnopravna kada karijera jednog partnera određuje gdje će živjeti, kada će putovati i koliko privatnosti uopće mogu imati? Vrijedi razgovarati i o Carteru kao čovjeku iza javne slike te o našoj sklonosti da od umjetnika očekujemo da pripadaju publici samo zato što nam njihova umjetnost mnogo znači.
Roman nas tjera da preispitamo i samu ideju sretnog završetka. Književnost nas je naučila da ljubavnu priču često procjenjujemo prema tome jesu li njezini protagonisti na posljednjoj stranici zajedno. Stvarni život mnogo je neuredniji. Neki ljudi ostanu s nama desetljećima, neki samo nekoliko mjeseci, a trajanje odnosa nije uvijek pouzdana mjera njegova značenja.
Mayluna zato možemo čitati kao priču o velikoj ljubavi, ali jednako tako i kao roman o vremenu. O ljudima kakvi smo bili, izborima koje smo napravili i životima koji su iz tih izbora nastali. Evie ne može ponovno postati djevojka s fotografije, kao što Carter više ne može biti mladi glazbenik prije svjetske slave. Njihova zajednička prošlost ipak nije nestala samo zato što je vrijeme nastavilo dalje.
Možda neke ljubavi doista nisu stvorene da traju cijeli život. Njihovo mjesto nije nužno pokraj nas za istim stolom nakon trideset ili četrdeset godina. Ponekad ostanu u pjesmi koju još uvijek prepoznajemo nakon prvih nekoliko tonova, fotografiji koju smo godinama čuvali ili priči koju smo dugo smatrali samo svojom. Vrijeme promijeni ljude, okolnosti i živote koje su izgradili, ali ne može promijeniti činjenicu da su se jednom, u jednom sasvim određenom trenutku, pronašli.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
