U prekrasnom, divljem krajoliku Cumbrije i Lake Districta netko muškarce odvodi do pretpovijesnih kamenih krugova i ondje ih spaljuje žive. Žrtve naizgled nisu povezane, tragova gotovo nema, a policija ne uspijeva pronaći obrazac koji bi je doveo do počinitelja. Sve se mijenja kada na tijelu treće žrtve pronađu urezano ime Washingtona Poea, suspendiranog istražitelja koji se povukao iz službe i od ljudi, pokušavajući izgraditi mirniji život daleko od svega što ga je dovelo do profesionalnog pada.
Netko ga, međutim, želi natrag. I to ne samo natrag u policijske redove. Netko želi upravo njegovu pozornost.
Poe se protiv svoje volje vraća istrazi, a uz njega se pojavljuje osoba koja će se pokazati možda i najvećim adutom cijelog romana – Tilly Bradshaw, briljantna civilna analitičarka iznimnih sposobnosti za rad s podacima, obrascima i informacijama, ali mnogo nesigurnija kada su u pitanju ljudi i društvena pravila.
Na papiru njih dvoje teško da bi mogli biti različitiji. Poe je tvrdoglav, grub, intuitivan i spreman prijeći granicu ako vjeruje da ga ona dijeli od istine. Tilly je izrazito inteligentna, doslovna, iskrena i društveno nespretna. On razumije ljude, njihove laži, motive i tamnije strane; ona vidi veze među podacima koje drugi jednostavno ne primjećuju. Upravo zato zajedno funkcioniraju gotovo savršeno. I upravo je njihov odnos za nas jedan od najjačih dijelova Lutkara. Craven ne pokušava od njih odmah napraviti uigrani istražiteljski dvojac. Njihovo se povjerenje gradi postupno, kroz posao i male situacije u kojima Poe prepoznaje koliko je Tilly sposobna, dok ona uz njega počinje dobivati prostor u kojem njezina različitost nije nedostatak.
Posebno nam se svidjelo što je Poe ne podcjenjuje niti pokušava mijenjati. On vrlo brzo uočava ono što neki ljudi u njezinoj okolini ne vide. Tilly nije problem koji treba riješiti, nego iznimno sposobna osoba kojoj treba dopustiti da radi ono u čemu je najbolja. A Tilly, s druge strane, razbija Poeovu zatvorenost. U roman koji je tematski vrlo mračan unosi neočekivanu toplinu i humor, ali nikada na način koji bi umanjio ozbiljnost priče. Njihove razlike stvaraju dinamiku zbog koje Lutkar prestaje biti samo priča o jednom slučaju i postaje početak odnosa koji želimo pratiti i nakon posljednje stranice.
Sam Poe zanimljiv je upravo zato što nije uglađeni književni detektiv kojemu sve polazi za rukom. Suspendiran je, nosi posljedice vlastitih odluka i ima vrlo snažan osobni osjećaj pravde. Pravila mu nisu nevažna, ali za njega nisu važnija od onoga što smatra ispravnim. Takav protagonist savršeno odgovara priči koja postupno prestaje biti jednostavna podjela na policiju, žrtve i ubojicu. Jer što dublje Poe i Tilly kopaju, to postaje jasnije da izbor žrtava nije slučajan.
Tu Lutkar postaje znatno zanimljiviji od početne premise o serijskom ubojici. Bez otkrivanja raspleta teško je govoriti o najvažnijem sloju romana, ali možemo reći da Craven iza sadašnjih zločina otvara priču o prošlosti, odgovornosti i posljedicama odluka ljudi koji su vjerovali da nikada neće morati odgovarati za ono što su učinili – ili za ono što su propustili učiniti. I tu se pojavilo pitanje koje nam je ostalo mnogo dulje od pitanja identiteta ubojice: Što zapravo znači pravda kada pravosudni i institucionalni sustav zakažu?
Naravno, roman ne opravdava ubojstvo. Ali čitatelja namjerno dovodi u vrlo neugodan moralni prostor u kojem više nije dovoljno jednostavno reći da je jedna strana zla, a druga dobra. Kada saznamo što se nalazi iza zločina, mijenja se način na koji gledamo počinitelja, žrtve, ali i samu istragu. Možemo li razumjeti nečiji motiv, a istodobno osuditi ono što je učinio? Je li osveta ikada oblik pravde ili je samo novi zločin nastao iz staroga? Koliko odgovornosti snose oni koji nisu izravno počinili zločin, ali su svojim položajem, šutnjom, nemarom ili odlukama omogućili da se nepravda nastavi? Upravo su to pitanja zbog kojih je Lutkar vrlo zahvalna knjiga za čitateljski klub.
Kriminalistička priča daje nam napetost i potrebu da otkrijemo počinitelja, ali ono što ostaje nakon raspleta mnogo je složenije. Craven nas tjera da razmišljamo o razlici između zakona i pravde.
Zakon bi trebao biti mehanizam kojim društvo ostvaruje pravdu, ali što kada taj mehanizam zakaže?
Što kada institucije koje bi trebale štititi ranjive štite sebe? I što ostaje ljudima koji godinama čekaju da netko prizna da im je učinjena nepravda?
Posebno je zanimljivo što se u središtu takve priče nalazi upravo Poe, čovjek kojemu je vlastiti osjećaj za pravdu često važniji od procedure. Zato slučaj za njega postupno prestaje biti samo profesionalan.
Ubojica ne ostavlja tragove slučajno i Poeovo ime nije slučajno završilo na tijelu jedne od žrtava. Netko ga vodi kroz pažljivo osmišljenu predstavu – otuda i naslov Lutkar – i tjera ga da vidi upravo ono što mu želi pokazati. Tko je u toj predstavi lutkar, a tko lutka? Tijekom romana to postaje sve zanimljivije pitanje.
Naslov funkcionira na nekoliko razina. Najjednostavnije, počinitelj manipulira policijom i određuje ritam istrage. Ali istodobno manipulira Poeom, usmjerava njegov pogled i ostavlja mu tragove koje treba slijediti.
Kako se priča približava završnici, sve više osjećamo da se iza istrage nalazi unaprijed pripremljen scenarij u kojem Poe ima ulogu koju još ne razumije.
Craven dodatno pojačava nelagodu izborom mjesta zločina. Umjesto mračnih gradskih ulica i napuštenih industrijskih prostora, dobivamo veličanstvenu Cumbriju i njezine pretpovijesne kamene krugove. Priroda je prostrana, drevna i gotovo ravnodušna prema ljudskom nasilju koje se odvija unutar nje. I taj izbor nije slučajan. Craven živi u Cumbriji i otvoreno govori o svojoj fascinaciji tamošnjim pretpovijesnim lokalitetima. Među lokacijama povezanima s inspiracijom za roman posebno se ističu Castlerigg te Long Meg and Her Daughters. Zbog toga krajolik u Lutkaru nije tek kulisa. Izoliranost, vjetar, močvare, brda, udaljena mjesta i kameni krugovi daju romanu vlastiti identitet. Poe također živi izdvojeno, na Shap Fellu, a takva divljina i izoliranost izvrsno odgovaraju njegovu karakteru. Možda je upravo taj kontrast jedan od najupečatljivijih elemenata romana: na mjestima koja postoje tisućama godina i koja povezujemo s poviješću, prirodom i tajnom pojavljuju se prizori suvremene ljudske okrutnosti.
Lutkar nije krimić za čitatelje kojima smetaju mračni i brutalni zločini. Početna ideja serijskog ubojice koji svoje žrtve spaljuje žive dovoljno govori o atmosferi romana. Ipak, Craven se ne oslanja isključivo na šok. Mnogo više prostora daje istrazi, povezivanju tragova, analizi podataka i postupnom otkrivanju motiva. A upravo je motiv ono što cijelu priču podiže iznad jednostavne igre pogodi ubojicu. Možda ćemo pokušavati otkriti tko stoji iza svega. Možda ćemo neke tragove povezati prije Poea. Ali pravo iznenađenje nije samo u odgovoru na pitanje tko, nego u odgovoru na pitanje zašto.
Kada se prošlost konačno spoji sa sadašnjošću, početna slika počinje izgledati drukčije. Likovi koje smo smatrali samo žrtvama dobivaju vlastitu prošlost, počinitelj prestaje biti bezlična figura iz tame, a Poe mora preispitati i neke stvari koje je smatrao sigurnima. Zato završnica nije učinkovita samo zbog obrata. Ona mijenja perspektivu iz koje promatramo cijeli slučaj.
Za čitateljski klub posebno nam je zanimljivo upravo ono što slijedi nakon otkrivanja istine. Kada znamo cijelu priču, možemo se vratiti na početak i postaviti pitanje jesmo li tijekom čitanja prebrzo nekome dodijelili ulogu žrtve, zločinca ili pravednika.
Craven pokazuje koliko kriminalistički roman može biti dobar prostor za istraživanje moralnih sivih zona: razumijevanje nečijeg razloga ne znači opravdavanje njegova postupka, baš kao što poštivanje zakona ne znači nužno da je pravda ostvarena.
A usred svega toga stoje Poe i Tilly. Da Lutkar nema njih dvoje, bio bi vrlo dobar, mračan kriminalistički triler. S njima postaje početak serijala kojem se vrijedi vratiti. Njihovo prijateljstvo možda je i najveće iznenađenje knjige. U priči prepunoj smrti, nasilja, manipulacije i starih nepravdi Craven je uspio stvoriti odnos koji donosi toplinu bez sentimentalnosti. Poe štiti Tilly, ali je ne tretira kao slabu. Tilly vjeruje Poeu, ali ga ne idealizira. Jedno drugome daju upravo ono što im nedostaje i zato se njihova povezanost ne doima kao književni trik, nego kao temelj na kojem autor može graditi cijeli serijal. A serijal je upravo ovim romanom dobio iznimno snažan početak. Nakon čitanja lako je razumjeti zašto.
Craven nam je dao dovoljno mračan slučaj da nas zadrži u napetosti, dovoljno tragova da pokušavamo riješiti zagonetku zajedno s istražiteljima, dovoljno obrata da nam nekoliko puta promijeni smjer razmišljanja i, što je najvažnije, dvoje glavnih likova koje želimo ponovno sresti.
☕ O čemu smo razgovarali nakon posljednje stranice?
Nama je Lutkar ostao u pamćenju ponajviše zbog pitanja koja postavlja kada se istraga približi kraju:
Koliko dugo posljedice jedne nepravde mogu trajati?
Na ta pitanja roman ne daje jednostavne odgovore. I dobro je da ih ne daje. Jer najbolji kriminalistički romani ne završavaju trenutkom kada saznamo ime ubojice. Završavaju tako da zatvorimo knjigu, pogledamo jedni druge za stolom našeg čitateljskog kluba i shvatimo da o onome što smo upravo pročitali još dugo možemo razgovarati. Lutkar nam je dao upravo takvu večer: počeli smo razgovorom o serijskom ubojici, kamenim krugovima, Poeu i neobičnoj Tilly, a završili raspravom o pravdi, osveti, odgovornosti i granici između onoga što je zakonito i onoga što osjećamo da je pravedno.
A možda je upravo to najbolja preporuka za jedan krimić. 📚
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
