Pet jedanaestogodišnjaka, jedna družina i ljeto u kojem bi najveći problemi trebali biti prijateljstva, prve simpatije, glazba, stripovi i pustolovine koje djeca sama izmisle kada im svakodnevica postane premala. Mjesto je Borovo naselje, godina 1991., a svijet odraslih oko njih počinje se mijenjati brže nego što ga oni mogu razumjeti.
Članovi An družine primjećuju da iz naselja nestaju djeca i čitave obitelji. Nitko im ne objašnjava što se događa, odrasli govore polurečenicama, atmosfera postaje sve napetija, a noću se sve češće čuju pucnjevi i detonacije. Djeca zato rade ono što poznaju iz svojih pustolovnih priča: odlučuju istražiti misterij.
Problem je u tome što ovo nije dječja pustolovina. Iza nestanaka ne stoji tajanstveni negativac kojega će pet prijatelja razotkriti prije večere i vratiti se kući kao junaci. Oko njih se raspada zajednica u kojoj su odrasli, a razlike koje njima ništa ne znače odjednom postaju presudne ljudima koji odlučuju o njihovim životima.
Igor Beleš u romanu Listanje kupusa rat promatra iz perspektive djece koja još ne razumiju zašto bi nečije ime, prezime ili nacionalnost trebali promijeniti način na koji gledaju prijatelja. Upravo ta perspektiva omogućuje mu da o 1991. govori bez potrebe da jedanaestogodišnjacima daje znanje i političko razumijevanje odraslih. Oni vide posljedice mnogo prije nego što mogu razumjeti uzroke.
An družina prije nego što odrasli promijene pravila
Na početku romana svijet An družine funkcionira prema dječjim pravilima. Važno je tko je kome prijatelj, tko se kome sviđa, što se sluša, što se čita i kakva bi mogla biti sljedeća avantura. Nacionalna pripadnost nije kriterij prema kojem biraju jedni druge.
Tada iz svijeta odraslih stiže informacija da su neki od njih Srbi, a neki Hrvati.
Za djecu to u početku nema posebno značenje jer ne mijenja ništa što znaju o svojim prijateljima. Osoba s kojom si se jučer igrao nije tijekom noći postala druga osoba. Isti su joj smijeh, karakter, navike i sve zajedničke uspomene. Promijenilo se samo značenje koje je okolina počela pridavati jednom dijelu njezina identiteta.
Beleš upravo kroz taj dječji pogled ogoljuje apsurd podjela koje odraslima vrlo brzo postaju presudne. Djeca moraju naučiti da postoje kategorije koje prije nisu koristila i da će odjednom biti procjenjivana prema njima. Rat im tako ne oduzima samo sigurnost nego ih prisiljava da o sebi i svojim prijateljima počnu razmišljati riječima koje nisu sami izabrali.
Kada nitko djeci ne objasni što se događa
Jedna od najbolnijih tema romana jest šutnja odraslih. Roditelji pokušavaju zaštititi djecu, možda ni sami ne razumiju koliko će situacija postati ozbiljna, a ponekad jednostavno nemaju riječi kojima bi objasnili ono što se događa.
Djeca ipak vide.
Vide zabrinuta lica, čuju razgovore koji prestanu kada uđu u prostoriju, primjećuju nestale susjede, osjećaju promjenu u ponašanju ljudi i čuju pucnjavu. Kada im nitko ne ponudi objašnjenje, praznine popunjavaju vlastitim zaključcima.
An družina zato nestanke počinje promatrati kao misterij koji treba riješiti. Takva reakcija potpuno odgovara njihovoj dobi i svijetu knjiga, stripova i filmova kojima su okruženi. Čitatelj, međutim, zna više od njih i upravo zbog toga njihovo istraživanje postupno postaje sve neugodnije.
Mi razumijemo da djeca ulaze u situacije čiju opasnost ne mogu procijeniti. Njihova hrabrost ponekad je zapravo posljedica neznanja, a pustolovina koju zamišljaju odvija se unutar stvarnosti u kojoj više ne vrijede pravila dječjih priča.
Borovo naselje 1991.
Mjesto i vrijeme radnje ovdje nisu samo povijesna kulisa. Borovo naselje i Vukovar 1991. godine nose značenje koje čitatelju s ovih prostora gotovo automatski stvara nelagodu. Znamo kamo povijest vodi čak i onda kada djeca to još ne mogu znati.
Ta razlika između znanja čitatelja i znanja likova snažno utječe na doživljaj romana. Svaka obična dječja situacija nosi sjenu onoga što dolazi. Dok se oni bave simpatijama, glazbom ili svojim istraživanjem, čitatelj zna da se prostor njihova djetinjstva približava katastrofi.
Beleš pritom bira vrlo zahtjevnu perspektivu. Pisati o Vukovaru 1991. znači pisati o događajima koji nisu udaljena povijest i koji su još uvijek dio osobnih i obiteljskih sjećanja mnogih ljudi. Umjesto da djecu pretvori u glasnogovornike naknadnih političkih tumačenja, ostavlja ih unutar njihova ograničenog razumijevanja. Rat se najprije pojavljuje kroz promjene u svakodnevici, a tek zatim pokazuje svoje pravo lice.
Djetinjstvo ne nestane odjednom
Jedan od najpotresnijih procesa u romanu jest postupno nestajanje normalnosti. Rat ne dolazi jednim jasnim trenutkom nakon kojeg svi odmah razumiju da je njihov dotadašnji život završio.
Najprije se nešto promijeni u razgovorima. Zatim netko nestane. Pojave se glasine, strah, oružje i nove podjele. Noći postanu drukčije. Ljudi kojima smo vjerovali počnu se ponašati neobično. Ono što je jučer bilo nezamislivo postupno postaje dio svakodnevice.
Djeca se istodobno nastavljaju ponašati kao djeca jer drugi način života još ne poznaju. Zaljubljuju se, svađaju, mire, slušaju glazbu i pokušavaju zadržati svoju družinu na okupu. Upravo taj sudar dječje svakodnevice i svijeta koji postaje sve opasniji stvara velik dio emocionalne napetosti.
Čitatelj promatra kako se prostor njihove slobode postupno smanjuje. Ulice kojima su se kretali bez razmišljanja više nisu sigurne, ljudi više nisu samo susjedi, a odlazak iz kuće može imati posljedice koje prije nisu mogli zamisliti.
Prijateljstvo pred identitetima koje su odredili drugi
An družina posebno je zanimljiva zato što njezini članovi ne razumiju zašto bi nacionalnost trebala promijeniti njihovo prijateljstvo. Odrasli svijet, međutim, sve snažnije inzistira upravo na toj razlici.
Tu roman otvara pitanje koje nadilazi konkretan povijesni trenutak: kada djeca počinju učiti predrasude?
Malo dijete ne poznaje političku povijest zajednice niti prijatelja automatski promatra kroz etničku ili nacionalnu pripadnost. Značenje tih kategorija uči od odraslih. Zajedno s njima može naučiti pripadnost i kulturni identitet, ali može naučiti i strah, nepovjerenje ili mržnju.
Članovi družine nalaze se upravo u trenutku prije nego što ih svijet uspije potpuno razvrstati. Njihova odanost jednih drugima zato nije naivna poruka da prijateljstvo može jednostavno zaustaviti rat. Mnogo je bolnija spoznaja da djeca moraju živjeti s posljedicama sukoba koji nisu stvorila i podjela koje im prije nisu bile važne.
Pet prijatelja u priči u kojoj odrasli nisu sigurnost
Usporedbe romana s pustolovinama Pet prijatelja Enid Blyton i filmom Ostani uz mene nisu slučajne. Beleš koristi poznatu ideju dječje družine koja kreće istraživati nešto tajanstveno, ali je smješta u okolnosti u kojima pustolovni obrazac više ne može jamčiti siguran povratak kući.
U klasičnoj dječjoj pustolovini odrasli svijet na kraju ipak postoji kao neka vrsta sigurnosne mreže. Ovdje su upravo odrasli dio svijeta koji se raspada. Ni roditelji ne znaju što dolazi, susjedi se počinju dijeliti, institucije gube sposobnost zaštite, a pravila prema kojima je zajednica funkcionirala više nisu pouzdana.
Zbog toga se mijenja i značenje dječje hrabrosti. Ono što bi u drugoj knjizi bilo uzbudljivo istraživanje ovdje postaje opasno približavanje stvarnom nasilju.
Beleš se pritom ne odriče humora, glazbe, popularne kulture i dječjih razgovora. Upravo ti elementi čuvaju likove od toga da postanu samo simboli ratnog stradanja. Prije svega su djeca, a rat je ono što im se događa, ne ono što ih u potpunosti definira.
Djeca ne bi trebala naslijediti tuđe ratove
Posebno teško pitanje koje roman otvara odnosi se na odgovornost. Jedanaestogodišnjaci nisu donosili političke odluke, nisu stvarali povijesne sukobe niti birali obitelji u kojima će se roditi. Unatoč tome, posljedice svega toga ulaze u njihove živote.
Odjednom nose identitete kojima odrasli pripisuju političko značenje. Netko može postati sumnjiv zbog prezimena, obitelji ili pripadnosti koju do jučer nitko među prijateljima nije smatrao važnom.
Takva situacija pokazuje koliko rat kažnjava ljude za okolnosti nad kojima nemaju kontrolu. Posebno su ranjiva djeca jer ne mogu jednostavno napustiti sredinu, donijeti vlastite političke odluke ili razumjeti sve opasnosti koje ih okružuju.
Roman zbog toga nije samo priča o izgubljenom djetinjstvu. Govori i o odgovornosti odraslih za svijet koji ostavljaju djeci.
Sjećanje na vrijeme prije podjele
Glazba, stripovi i pop-kultura u romanu imaju mnogo važniju funkciju od stvaranja nostalgije za početkom devedesetih. Oni pripadaju zajedničkom svijetu djece prije nego što ga nacionalne podjele počnu cijepati.
Dijele iste pjesme, interese, šale i iskustva. Njihovo djetinjstvo pokazuje koliko je svakodnevni život bio isprepleten prije nego što je politika počela zahtijevati jasna svrstavanja.
Takva sjećanja mogu biti posebno važna u pričama o ratu jer se povijest lako prepričava kao da su zajednice oduvijek bile potpuno razdvojene. Dječja perspektiva podsjeća da su prije sukoba postojala prijateljstva, susjedstva, škole, ljubavi i obični dani u kojima ljudi nisu neprestano razmišljali o nacionalnoj pripadnosti.
Rat tada ne uništava samo živote i zgrade. Uništava mrežu odnosa koja je prije njega činila zajednicu.
Odrastanje koje nitko nije izabrao
Odrastanje obično zamišljamo kao postupno stjecanje iskustva i samostalnosti. Djeca u Listanju kupusa na neke stvari moraju odrasti mnogo brže nego što bi trebala.
Njihovo sazrijevanje ne dolazi zato što su spremni nego zato što okolnosti više ne dopuštaju bezbrižnost. Počinju razumijevati da odrasli ne znaju uvijek odgovore, da ljudi mogu nestati, da prijateljstvo može biti ugroženo nečim što sami nisu učinili i da dom nije nužno mjesto na kojem ćemo uvijek biti sigurni.
Takvo prisilno odrastanje ostavlja posljedice i nakon što neposredna opasnost prođe. Dijete može preživjeti rat i postati odrasla osoba, ali iskustvo kroz koje je prošlo postaje dio načina na koji razumije sigurnost, pripadnost, gubitak i povjerenje.
Zato priča o An družini nije samo priča o djeci 1991. godine. Ona je i priča o odraslim ljudima koji će jednoga dana nositi ono što su kao djeca vidjeli i doživjeli.
Naš dojam
Listanje kupusa počinje gotovo kao nostalgična priča o djetinjstvu i družini koja želi riješiti misterij, a zatim vrlo postupno mijenja atmosferu. Upravo je taj prijelaz posebno učinkovit jer rat ne prekida roman izvana, nego se polako uvlači u svakodnevicu likova dok ono što je bilo poznato postaje sve manje sigurno.
Dječja perspektiva pokazala se odličnim izborom za priču smještenu u Borovo naselje 1991. Članovi An družine ne raspolažu političkim objašnjenjima kojima će odrasli kasnije pokušavati razumjeti rat. Oni vide ono što im se nalazi pred očima: nestaju ljudi, roditelji su uplašeni, pucnjava je sve bliža, a prijatelji koje su oduvijek poznavali odjednom dobivaju etikete Srba i Hrvata.
Za razgovor u čitateljskom klubu posebno je važno pitanje kako se identitet pretvara u podjelu. Nacionalnost sama po sebi nije problem; problem nastaje kada se čovjeku na temelju nje unaprijed pripišu krivnja, karakter, politički stavovi ili vrijednost. Djeca u romanu tu logiku u početku ne razumiju upravo zato što osobu pred sobom još uvijek vide kao prijatelja kojega poznaju, a ne kao predstavnika skupine.
Jednako je važna šutnja odraslih. Možemo razumjeti potrebu roditelja da zaštite djecu od straha, ali roman pokazuje koliko opasno može biti ostaviti dijete bez ikakvog objašnjenja u situaciji u kojoj ono jasno vidi da se nešto ozbiljno događa. An družina praznine popunjava vlastitim tumačenjima i upravo ih dječja znatiželja vodi prema opasnostima koje ne mogu pravilno procijeniti.
Listanje kupusa ne dopušta nam ni jednostavnu nostalgiju za izgubljenim djetinjstvom. Činjenica da su ta djeca prije rata živjela zajedno nije sentimentalna dekoracija, nego važan podsjetnik na ono što rat čini zajednici. Ljude koji su dijelili ulice, škole, glazbu, igre i svakodnevicu počinje razvrstavati prema kategorijama koje postupno postaju važnije od svega što su prije znali jedni o drugima.
Možda je zato nakon čitanja najteže razmišljati upravo o djeci. Odrasli mogu raspravljati o povijesti, politici, odgovornosti i krivnji, ali jedanaestogodišnjaci iz An družine ništa od toga nisu birali. Njima je pripao svijet koji su stvorili drugi, zajedno s njegovim strahovima i podjelama.
Beleš im ipak ostavlja ono što je prije svega toga bilo njihovo: prijateljstvo, glazbu, stripove, prve simpatije, smijeh i uspomenu na vrijeme kada nisu morali pitati tko je među njima Srbin, a tko Hrvat. Upravo zbog toga njihova priča toliko boli. Ne čitamo samo o onome što im je rat donio, nego cijelo vrijeme vidimo i što im je oduzeo.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
