Gradnja koja je trajala desetljećima i priča koja je obuhvatila cijeli jedan svijet
Što ostaje iza čovjeka kada njegov život završi? I što smo spremni žrtvovati kako bismo izgradili nešto što će nas nadživjeti? Ta su nam se pitanja neprestano vraćala dok smo čitali Katedralu, opsežan i ambiciozan povijesni roman koji nas vodi u srednjovjekovnu Europu i svijet u kojem jedna golema građevina desetljećima određuje živote čitavoga grada.
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je ovo roman o gradnji katedrale. O kamenu, svodovima, tornjevima, klesarima i majstorima koji stvaraju nešto što će trajati stoljećima. No vrlo brzo postaje jasno da Hopkinsa mnogo više zanimaju ljudi koji žive u njezinoj sjeni. Njihove ambicije i strahovi. Vjera i sumnje. Novac i dugovi. Ljubav, požuda, pohlepa i zavist. Želja za društvenim usponom. Potreba za pripadanjem. I, iznad svega, moć. Dok katedrala polako raste, pred nama raste i jedan cijeli grad.
Godina je 1229. i u Hagenburgu se gradi katedrala. Oko nje Hopkins okuplja velik broj likova iz različitih društvenih slojeva: crkvene velikodostojnike, trgovce, obrtnike, klesare, plemiće, pripadnike židovske zajednice, žene koje pokušavaju pronaći prostor za vlastitu samostalnost i ljude kojima je svakodnevno preživljavanje važnije od velikih političkih i vjerskih ideja. Njihove se priče susreću, razilaze i ponovno isprepliću tijekom približno pola stoljeća, dok katedrala postaje nijemi svjedok njihovih uspjeha, poraza, ljubavi, izdaja i smrti. Ovdje je, međutim, važno razjasniti jednu zanimljivost koja lako može zbuniti čitatelja. Hagenburg iz Hopkinsova romana fikcionalni je srednjovjekovni grad, premda u Njemačkoj doista postoji mjesto istoga imena. Stvarni Hagenburg nalazi se u Donjoj Saskoj, u blizini Hannovera, dok je autor svoj književni Hagenburg smjestio u srednjovjekovno područje Porajnja. Zato grad i katedralu iz romana ne treba povezivati s današnjim njemačkim Hagenburgom. Ta činjenica zapravo Hopkinsovu romanu daje dodatnu zanimljivost. Grad jest izmišljen, ali povijesni svijet u koji ga je autor smjestio vrlo je stvaran. Hopkins nije slučajno izabrao upravo takvo mjesto za svoju priču. Kao važan povijesni uzor poslužio mu je Strasbourg, a gradnja njegove slavne katedrale bila je jedan od izvora nadahnuća za stvaranje Hagenburga i njegove katedrale. To objašnjava zašto grad u romanu djeluje toliko uvjerljivo. Strasbourška katedrala Notre-Dame doista je nastajala tijekom više stoljeća. Gradnja romaničke građevine započela je početkom 11. stoljeća, poslije je nastavljena i preoblikovana u gotičkom stilu, a znameniti toranj dovršen je 1439. godine. Upravo nam takva povijest pomaže razumjeti jednu od temeljnih ideja Hopkinsova romana: srednjovjekovne katedrale nisu bile projekti jednoga čovjeka niti jedne generacije. Gradnja je mogla trajati desetljećima ili stoljećima. Mogla je napredovati, usporiti ili potpuno stati zbog nedostatka novca, političkih okolnosti ili drugih problema. Ljudi koji bi sudjelovali u njezinu početku često nisu mogli znati kako će izgledati njezin konačni oblik. Graditi nešto za budućnost koju sam nećeš doživjeti. U Hopkinsovu romanu katedrala je mnogo više od vjerske građevine. Ona je istodobno simbol vjere, političke moći, gradskog prestiža i golemoga ekonomskog pothvata. Za njezinu su gradnju potrebni kamen, drvo, prijevoz, hrana, radnici, obrtnici, majstori i – iznad svega – novac. Zato se iza veličanstvenih zidova neprestano vode sasvim zemaljske borbe. Tko će platiti gradnju? Tko će od nje zaraditi? Tko kontrolira novac? Tko određuje pravila? Tko duguje kome? I koliko se zapravo razlikuju duhovna i svjetovna moć kada obje ovise o novcu? Hopkins je i sam govorio o tome da ga je zanimao razvoj trgovačkog društva i onoga što će s vremenom postati građanska, odnosno srednja klasa. Zato se uz izgradnju katedrale u romanu odvija još jedna, manje vidljiva gradnja – nastajanje novoga ekonomskog i društvenog poretka. Ljudi koji nemaju plemićko podrijetlo počinju stjecati nešto što im rođenjem nije bilo zajamčeno: novac, utjecaj i moć. A novac, otkrivamo vrlo brzo, može otvoriti mnoga vrata koja podrijetlo drži zatvorenima.
Upravo je odnos vjere i materijalnih interesa jedna od najsnažnijih tema Katedrale. Vjera je u životima ljudi stvarna i važna. Ali Crkva je istodobno institucija, politička sila, vlasnik zemlje i sudionik ekonomskog života. Hopkins pritom ne daje jednostavne odgovore niti svoje likove dijeli na dobre vjernike i pokvarene moćnike. Njegov je svijet mnogo neugodnije siv. Čovjek može iskreno vjerovati u Boga i istodobno željeti moć. Može financirati veličanstvenu građevinu iz pobožnosti, ali i zato što želi ostaviti trag. Može govoriti o duhovnosti, a istodobno vrlo dobro razumjeti vrijednost novca. Upravo zbog tih proturječja likovi djeluju ljudski.
Jedna od posebnosti romana jest odluka da srednjovjekovni svijet ne promatramo prvenstveno kroz kraljeve i velike vojskovođe. Hopkins nas spušta na gradske ulice. Ondje se trguje, pregovara, radi, ogovara, moli, vara, voli i mrzi. Njegovi likovi nisu samo promatrači povijesti. Političke odluke, promjene vlasti, vjerski sukobi i gospodarski interesi izravno utječu na njihove živote, čak i kada sami nemaju nikakav utjecaj na velike događaje. A možda je upravo tako povijest izgledala većini ljudi koji su je živjeli. Ono što će nama stoljećima poslije stati u nekoliko redaka povijesne knjige, za njih je moglo značiti izgubljen posao, dug, glad, progon, brak, preseljenje ili smrt.
Posebno su nam zanimljive bile žene u Hopkinsovu romanu. Autor ih ne pretvara u suvremene junakinje slučajno smještene u srednjovjekovnu odjeću. Njihova ograničenja postoje i vrlo su stvarna, ali to ne znači da su potpuno bez moći. One rade, pregovaraju, vode kućanstva i poslove, razmišljaju o novcu i budućnosti te pokušavaju iskoristiti mogućnosti koje im njihov položaj dopušta. To ima i povijesno uporište. Položaj žena u srednjovjekovnim gradovima nije moguće svesti na jednostavnu tvrdnju da žene nisu radile ili sudjelovale u gospodarskom životu. Njihove su mogućnosti ovisile o vremenu, gradu, zanimanju, bračnom statusu i lokalnim pravilima. Posebno su bile prisutne u pojedinim tekstilnim zanimanjima, trgovini i obiteljskim poslovima, iako su formalne strukture moći i mnogi cehovi uglavnom ostajali pod muškom kontrolom. Zato su Hopkinsove žene zanimljive upravo kada pokušavaju pronaći pukotine u sustavu. Ne mogu jednostavno promijeniti pravila svijeta u kojem žive. Ali mogu naučiti kako ih koristiti.
Jedna od težih tema romana položaj je židovskih stanovnika Hagenburga. Hopkins kroz njihove sudbine prikazuje strašnu proturječnost srednjovjekovnoga društva: ljudi mogu zajedno trgovati, poslovati i živjeti jedni pokraj drugih, a ipak pripadnost manjini može u trenutku političke, gospodarske ili vjerske krize postati pitanje života i smrti. I taj dio romana ima vrlo stvarnu povijesnu pozadinu. Židovske zajednice stoljećima su postojale u gradovima njemačkih zemalja i Porajnja, ali su istodobno bile izložene diskriminaciji, zakonskim ograničenjima, protjerivanjima i nasilju. Valovi progona nisu bili jednaki u svim gradovima niti u svim razdobljima, zbog čega je važno ne govoriti o „srednjem vijeku“ kao jedinstvenom iskustvu. No nesigurnost koju Hopkins prikazuje nije književna izmišljotina. Posebno tijekom kasnoga 13. i 14. stoljeća nasilje nad židovskim zajednicama na području njemačkih zemalja postajalo je sve izraženije. Zbog toga su dijelovi romana koji govore o predrasudama, interesima i traženju krivca među onima koji su drukčiji možda među njegovim najneugodnijim – i najsuvremenijim – trenucima.
Hagenburg nije srednjovjekovni grad s razglednice. Prljav je, bučan, nasilan, prenapučen i duboko podijeljen društvenim hijerarhijama. Istodobno je živ, poduzetan i neprestano se mijenja. I upravo nam se taj pristup svidio. Hopkins srednji vijek ne prikazuje samo kao mračno razdoblje praznovjerja, nasilja i bijede, ali ga ni ne romantizira. Njegovi ljudi nisu toliko različiti od nas koliko bismo možda željeli vjerovati. Žele sigurnost, ljubav, novac, bolji položaj, poštovanje, a neki žele toliko mnogo da su spremni pregaziti druge kako bi to dobili. Prošlo je gotovo osam stoljeća, a taj dio priče ne djeluje osobito strano.
Dok smo razgovarale o romanu, neprestano smo se vraćale jednoj slici. Čovjek kleše kamen za građevinu čiji završetak možda nikada neće vidjeti. Netko drugi financira zid koji će desetljećima poslije gledati ljudi koji se još nisu ni rodili. Majstori dolaze i odlaze. Biskupi umiru. Trgovci se bogate i propadaju. Obitelji nastaju i nestaju. Političke prilike mijenjaju se. A katedrala ostaje. Upravo zato ona u romanu postaje gotovo zaseban lik. Njezina veličina podsjeća ljude na njihovu prolaznost, ali istodobno pokazuje za što su ljudi sposobni kada rade na nečemu većem od vlastita života. Samo što Hopkins ni tu ne dopušta potpuno romantičan zaključak. Jer iza ljepote ostaju računi. Dugovi. Sukobi. Rad ljudi čija imena nitko neće zapisati. Borba za prestiž. I nečija želja da upravo njegov trag ostane vidljiviji od tuđega. Zato je katedrala istodobno spomenik vjeri, umjetnosti i ljudskoj kreativnosti, ali i ambiciji, novcu i taštini.
Nećemo se pretvarati da je Katedrala lagano štivo. Nije. Opsežna je, ima velik broj likova, pripovijedanje obuhvaća desetljeća, a politički, obiteljski, gospodarski i vjerski odnosi traže koncentraciju. Ovo nije roman koji ćemo nužno čitati „još samo jedno poglavlje“ do tri sata ujutro zato što moramo saznati tko je ubojica. Njegova je privlačnost drukčija. Hopkins polako slaže kamen po kamen svojega književnog svijeta, gotovo na isti način na koji njegovi likovi grade katedralu. Pojedinačna sudbina možda nam se u jednom trenutku čini najvažnijom, a onda se perspektiva proširi i shvatimo da gledamo mnogo veću sliku. Grad. Društvo. Promjenu jednoga vremena. I ljude koji često ni sami ne shvaćaju da upravo žive usred povijesne promjene.
Upravo zbog svega toga Katedrala je zahvalna knjiga za razgovor u čitateljskom klubu. Otvara pitanja o vjeri i institucijama, novcu i moći, društvenim razlikama, položaju žena, odnosu prema manjinama, trgovini, radu, umjetnosti, ambiciji i cijeni velikih pothvata. Ali nama je možda najzanimljivije ostalo jedno jednostavno pitanje: Koliko su se ljudi zapravo promijenili? Promijenili smo gradove, zakone, tehnologiju, medicinu, političke sustave i način života. Ali potreba za statusom? Strah od gubitka položaja? Pohlepa? Zavist? Želja za sigurnošću? Potreba da pripadamo? Traženje krivca kada stvari krenu loše? Želja da iza sebe ostavimo nešto što će dokazati da smo jednom bili ovdje? Tu nam srednjovjekovni Hagenburg odjednom više ne djeluje toliko daleko.
Katedrala je velik, ambiciozan i slojevit povijesni roman koji od čitatelja traži vrijeme i koncentraciju, ali zauzvrat daje iznimno bogat svijet. Ben Hopkins ne pripovijeda samo o nastanku monumentalne građevine. On preko nje govori o nastanku i promjeni cijeloga društva. O vjeri koja može biti iskrena i istodobno povezana s moći, novcu koji postupno mijenja stare društvene odnose, ljudima koji pokušavaju prijeći granice klase, spola i podrijetla, onima koji imaju moć i onima koji žive s posljedicama njihovih odluka. i, naposljetku, o prolaznosti.
Generacije Hagenburga dolaze i odlaze, a katedrala nastavlja rasti. Kamen po kamen. Godinu po godinu. Generaciju po generaciju. I možda tek tada shvaćamo da građevina po kojoj je roman dobio naslov nije njegova prava glavna junakinja. Prava je tema čovjek. Sa svim svojim slabostima, strahovima, vjerom, pohlepom, ljubavlju i ambicijama. Čovjek koji zna da je prolazan, ali svejedno pokušava sagraditi nešto što nije. I upravo je u tome, barem za nas, najveća snaga Hopkinsove Katedrale.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
