Koliko dobro poznajemo ljude koje smo voljeli cijeloga života?
Petnaest godina Kit Bianci živi s uvjerenjem da je njezina sestra Josie mrtva. Poginula je u terorističkom napadu na vlak, a Kit je, koliko god bolno bilo, naučila organizirati život oko toga gubitka. Radi kao liječnica hitne pomoći u Santa Cruzu, naviknuta je na tuđe tragedije, na brze odluke i na trenutke u kojima se život može promijeniti u nekoliko sekundi. Vlastitu prošlost, međutim, drži mnogo dublje zakopanu. Sve se mijenja kada na televizijskom izvještaju o požaru u klubu u Aucklandu ugleda ženu koja nevjerojatno sliči Josie.
Jedna kratka snimka dovoljna je da uruši ono što je Kit petnaest godina smatrala istinom. Ako je žena koju je vidjela doista njezina sestra, tada Josie nije samo preživjela. Dopustila je Kit da vjeruje da je mrtva.
U tome se nalazi emocionalno središte romana Kad smo vjerovali u sirene Barbare O’Neal. Na površini je pred nama potraga jedne sestre za drugom, priča o tajnama, obiteljskim odnosima i mogućnosti ponovnog susreta. Ispod toga nalazi se mnogo složenije pitanje: što se događa s ljubavlju kada otkrijemo da osoba koju smo oplakivali godinama zapravo nije bila žrtva okolnosti nego je svjesno izabrala život bez nas?
Dvije sestre i dvije verzije iste prošlosti
Kit i Josie odrasle su zajedno uz ocean, u obitelji koja izvana možda nije izgledala sasvim obična, ali je za njih predstavljala jedini svijet koji su poznavale. Njihovo djetinjstvo obilježili su plaža, more, roditelji koji su živjeli prema vlastitim pravilima, osjećaj slobode, ali i nestabilnost koju djeca često prepoznaju mnogo prije nego što je mogu imenovati.
U njihov život ulazi i tinejdžer koji postaje gotovo član obitelji, a događaji koji slijede ostavit će posljedice koje nijedna od sestara neće moći jednostavno ostaviti iza sebe.
Barbara O’Neal prošlost ne koristi samo kako bi objasnila zašto su se sestre razdvojile. Ona pokazuje koliko različito dvoje djece može zapamtiti iste roditelje, isti dom i iste događaje. Ono što je jednoj bilo sigurnost, drugoj je možda bilo kaos. Ono što jedna pamti kao trenutak bliskosti druga nosi kao povredu.
Obiteljska sjećanja rijetko su potpuno zajednička.
Možemo odrasti pod istim krovom, a ipak iz njega ponijeti sasvim različite priče.
Upravo zato Kitina potraga za Josie postupno postaje i potraga za vlastitom prošlošću. Da bi razumjela sestru, mora ponovno pogledati događaje koje je godinama pokušavala ostaviti iza sebe.
Što učiniti kada mrtva sestra više nije mrtva? Kitino otkriće u sebi nosi dvije potpuno suprotne emocije.
Ako je Josie živa, tada se ostvarilo nešto što bi svaka osoba koja je izgubila nekoga voljenog poželjela barem jednom: osoba za kojom je tugovala ipak postoji. Ali odmah iza olakšanja dolazi ljutnja. Jer petnaest godina žalovanja ne može nestati u trenutku.
Kit je izgubila sestru. Prošla je kroz smrt koja se, pokazuje se, nije dogodila. Naučila je živjeti s prazninom, zamišljala posljednje trenutke, prihvatila činjenicu da više nikada neće razgovarati s osobom koju je voljela. Ako je Josie sve to vrijeme bila živa, tada se pojavljuje pitanje koje je možda još bolnije od same smrti: Zašto se nije vratila?
Roman zbog toga vrlo dobro istražuje razliku između gubitka koji nam se dogodi i napuštanja koje netko izabere.
Smrt možemo mrziti, ali ne možemo se ljutiti na mrtvu osobu zato što nije nazvala.
Kod Josie je drukčije.
Kitina radost što bi joj sestra mogla biti živa ne može poništiti petnaest godina ljutnje koju sada tek mora sebi dopustiti osjetiti.
Josie – može li čovjek jednostavno postati netko drugi? Druga strana priče vodi nas prema ženi koja je nekada bila Josie.
Njezin život na Novom Zelandu pokazuje koliko daleko čovjek može otići pokušavajući pobjeći od osobe koja je nekada bio. Novi grad, novi odnosi, nova svakodnevica i novi identitet mogu stvoriti privid da je prošlost ostala dovoljno daleko. Ali promjena imena ili adrese ne može potpuno izbrisati sjećanja.
Josie je donijela odluke čije posljedice nisu pogodile samo nju. Dok je gradila novi život, iza sebe je ostavila ljude koji su vjerovali da je mrtva.
Roman je upravo tu najzanimljiviji jer joj ne pristupa samo kao osobi koju treba osuditi. Pokušava razumjeti što nekoga može dovesti do toga da potpuno prekine vezu sa starim životom.
Razumijevanje, naravno, nije isto što i opravdavanje.
Josie mora imati pravo na vlastitu bol i vlastite razloge, ali Kit ima jednako pravo postaviti pitanje što je njezin izbor učinio drugima. Može li bijeg ikada biti potpuni početak?
Često zamišljamo da možemo otići dovoljno daleko, promijeniti život i početi ispočetka. U takvoj ideji postoji nešto zavodljivo: mjesto na kojem nitko ne poznaje naše pogreške, obiteljsku povijest ni verzije nas samih kojih se više ne želimo sjećati. Ali novi početak nikada nije potpuno prazan list.
Sa sobom nosimo iskustva, strahove, navike i uspomene. Ono što smo potisnuli možda neće biti vidljivo drugima, ali ne znači da više ne postoji.
Josiena priča pokazuje koliko je moguće izgraditi život na tajni, ali i koliko takav život ostaje ranjiv. Dovoljna je jedna televizijska snimka, jedan slučajan kadar, da se prošlost koju je godinama držala podalje ponovno pojavi. Možemo otići na drugi kraj svijeta. Od sebe ipak ne odlazimo. Kit – žena koja spašava druge, ali ne zna kako spasiti sebe
Kitin posao liječnice hitne pomoći nije slučajan.
Svakodnevno ulazi u situacije u kojima mora brzo reagirati, zaustaviti krvarenje, stabilizirati pacijenta i donijeti odluku. U profesionalnom svijetu zna što treba učiniti kada nastane kaos. Vlastita prošlost mnogo je složenija. Neke rane nemaju jasno mjesto na kojem možemo pritisnuti i zaustaviti krvarenje.
Kit je godinama funkcionirala. Završila je školovanje, izgradila karijeru i naučila živjeti bez sestre. To, međutim, ne znači da je ono što joj se dogodilo doista obradila. Susret s mogućnošću da je Josie živa otvara sve ono što je smatrala završenim. Barbara O’Neal kroz Kit lijepo pokazuje razliku između funkcionalnosti i iscjeljenja. Čovjek može raditi, pomagati drugima, imati rutinu i izvana djelovati potpuno stabilno, a ipak nositi dijelove prošlosti koje nikada nije uspio razumjeti. Djetinjstvo koje nije bilo onakvo kakvim smo ga željeli pamtiti Kako Kit sve više uranja u prošlost, idilična slika djetinjstva uz more postaje složenija.
Sjećanje je neobično.
Ne čuvamo prošlost kao fotografiju koja se nikada ne mijenja. Svaki put kada joj se vratimo, promatramo je iz perspektive osobe kakva smo postali.
Ono što je kao dijete prihvaćala kao normalno, Kit sada može promatrati drugačijim očima. Postupci odraslih dobivaju novo značenje. Odnosi koje nije razumjela postaju jasniji. Neke uspomene postaju bolnije upravo zato što ih sada može imenovati.
Roman time vrlo dobro prikazuje proces koji mnogi ljudi prođu odrastajući: trenutak u kojem shvatimo da naši roditelji nisu bili samo roditelji, nego ljudi sa svojim slabostima, problemima, željama i pogreškama. Razumjeti ih ne znači nužno oprostiti sve što su napravili. Ali ponekad tek tada počinjemo razumjeti i sebe. Trauma koja ne ostaje uredno u prošlosti
Kad smo vjerovali u sirene govori i o traumama koje godinama ostaju skrivene ispod površine. Događaj se može završiti. Trauma ne mora.
Ona se može pojaviti u načinu na koji biramo partnere, u strahu od bliskosti, potrebi za kontrolom, bijegu, šutnji ili uvjerenju da ćemo biti sigurni samo ako nikoga ne pustimo dovoljno blizu.
Kit i Josie reagiraju na ono što im se dogodilo na vrlo različite načine. Jedna ostaje, druga odlazi. Jedna gradi život koji izvana djeluje stabilno, druga pokušava stvoriti potpuno novi identitet.
Nijedna strategija sama po sebi ne briše prošlost.
To je jedna od važnijih poruka romana: ono s čime se ne suočimo ne nestaje samo zato što više ne govorimo o tome. Ljubav između sestara nije uvijek nježna Sestrinska ljubav često se u književnosti prikazuje kao gotovo bezuvjetna sigurnost. O’Neal bira složeniji put.
Kit i Josie povezuje ljubav, ali tu postoje i ljubomora, nerazumijevanje, povrede, neizgovorene zamjerke i različita iskustva istih događaja. Takva povezanost djeluje uvjerljivije upravo zato što nije idealizirana. Možemo nekoga voljeti cijeloga života i istodobno biti strašno ljuti na njega. Možemo razumjeti njegove razloge i svejedno smatrati njegove postupke neoprostivima. Možemo željeti ponovno uspostaviti odnos, a istodobno ne znati postoji li način da vratimo povjerenje.Upravo se na toj granici nalazi odnos dviju sestara. Njihovo moguće ponovno povezivanje ne može jednostavno vratiti vrijeme na trenutak prije razdvajanja. Previše se toga dogodilo. Ako žele izgraditi odnos, morat će stvoriti nešto novo.
Oprost nije isto što i povratak na staro
Roman vrlo zanimljivo postavlja pitanje oprosta, ali ne prikazuje ga kao čarobnu riječ nakon koje sve ponovno postaje dobro. Oprostiti ne znači zaboraviti petnaest godina. Ne znači reći da je nečiji izbor bio ispravan. Ne znači ponovno vjerovati bez ikakvog straha. Ponekad oprost znači tek prihvatiti cijelu istinu o drugoj osobi i odlučiti želimo li je unatoč tome imati u svome životu. Kit mora shvatiti da sestra koju traži više nije djevojka koju pamti. Josie također mora prihvatiti da Kit nije ostala zamrznuta u vremenu čekajući njezin povratak. Obje su petnaest godina živjele bez druge. Ponovni susret zato nije vraćanje starog odnosa. To je pitanje mogu li dvije odrasle žene, opterećene svime što znaju jedna o drugoj, izgraditi novi.
Novi Zeland kao prostor drugog života
Promjena prostora u romanu ima snažnu simboliku. Kit iz poznatog svijeta Santa Cruza odlazi na Novi Zeland, mjesto koje za nju predstavlja nepoznato, ali za Josie upravo ondje postoji svakodnevica koju je godinama gradila. Za Kit je putovanje potraga. Za Josie je taj isti prostor dom.
Tako se i geografija pretvara u dio njihova sukoba. Ono što jedna vidi kao mjesto skrivanja, druga doživljava kao život koji je sama izabrala.
Ocean koji razdvaja dva kontinenta gotovo postaje slika emocionalne udaljenosti između sestara. Godinama su živjele na suprotnim stranama svijeta, svaka uvjerena da je njezina verzija prošlosti jedina s kojom može nastaviti.
Susret će pokazati koliko su te verzije nepotpune.
Sirene iz naslova
Naslov Kad smo vjerovali u sirene nosi u sebi nostalgiju za vremenom u kojem je svijet bio jednostavniji. Djetinjstvo uz more dopuštalo je vjerovanje u čudesno, u priče i mogućnosti koje odrasli više ne prihvaćaju tako lako. Sirene mogu predstavljati upravo taj izgubljeni prostor djetinjstva, vrijeme prije nego što su sestre morale razumjeti koliko odrasli mogu biti nesavršeni i koliko događaji mogu promijeniti cijeli život. Istodobno, sirene su bića povezana s privlačnošću, tajnom i opasnošću. U tome se naslov lijepo uklapa u roman koji neprestano govori o prividu i istini. Ono u što smo vjerovali kao djeca nije nužno ono što se doista događalo. Ali to ne znači da su ta sjećanja bezvrijedna. Ona su dio ljudi koji smo postali. Možemo li voljeti nekoga nakon što saznamo cijelu istinu? U mnogim obiteljskim pričama najveći strah nije da ćemo otkriti kako nas netko ne voli. Mnogo je strašnije otkriti da nas je možda volio, ali je svejedno donio odluku koja nas je teško povrijedila. Tada ljubav više nije jednostavan dokaz dobrote. Ljudi mogu voljeti i griješiti. Mogu voljeti i pobjeći. Mogu voljeti i biti sebični.
Upravo zbog toga Kitina potraga nije samo potraga za činjenicama. Ona mora odlučiti što će učiniti s istinom kada je napokon dobije. Jer istina sama po sebi ne popravlja odnos. Ponekad ga dodatno razori. Tek nakon toga dolazi pitanje što s njim želimo učiniti.
Naš dojam
Kad smo vjerovali u sirene emotivan je obiteljski roman koji vrlo uspješno spaja tajnu iz prošlosti, potragu za odgovorima, sestrinski odnos i priču o ljudima koji pokušavaju izgraditi novi život nakon događaja koji su ih obilježili.
Početna premisa gotovo odmah privlači pažnju: što biste učinili kada biste petnaest godina nakon smrti osobe koju volite slučajno ugledali njezino lice na televiziji? Ipak, Barbara O’Neal ne ostaje dugo samo na toj intrigantnoj ideji. Mnogo je više zanima ono što se događa kada početni šok prođe i dvije potpuno različite verzije prošlosti napokon moraju stati jedna pred drugu.
Posebno nam se svidjelo što odnos sestara nije idealiziran. Kit ima pravo biti sretna što je Josie možda živa, ali istodobno ima pravo biti bijesna. Josie ima svoje razloge, ali oni ne brišu posljedice njezinih odluka. Roman ne traži od čitatelja da odmah izabere jednu stranu, nego nas poziva da pokušamo razumjeti obje.
U tome se otvara mnogo pitanja vrijednih razgovora. Postoji li razlog koji bi mogao opravdati odluku da vlastitoj obitelji dopustimo vjerovati da smo mrtvi? Možemo li oprostiti čovjeku čije motive razumijemo, ali čije postupke ne možemo prihvatiti? Koliko su naša sjećanja na djetinjstvo pouzdana? Je li moguće potpuno početi ispočetka ili prošlost uvijek pronađe način da se vrati? Koliko dugo ljubav može preživjeti bez kontakta, povjerenja i istine?
Još je zanimljivije pitanje koje se krije iza svih ostalih: koliko dobro uopće poznajemo ljude koje volimo?
Možda nam se čini da poznajemo sestru jer smo s njom odrasli, roditelje jer smo cijeli život njihova djeca ili partnera jer s njim dijelimo svakodnevicu. Ipak, svaki čovjek nosi dijelove sebe koje drugi nikada nisu vidjeli. Ponekad su bezazleni, ponekad toliko veliki da mogu promijeniti sve što smo o toj osobi mislili.
O’Neal pritom lijepo pokazuje da otkrivanje istine nije isto što i pronalazak mira. Istina može donijeti olakšanje, ali i bijes. Može objasniti nečije ponašanje, a da ga pritom ne opravda. Može nam vratiti osobu koju smo izgubili, ali ne i godine provedene bez nje.
Zato Kad smo vjerovali u sirene nije priča o povratku na ono što je nekada bilo. Vrijeme između Kit i Josie ne može se poništiti, a djevojke koje su zajedno odrastale uz more više ne postoje na isti način.
Ostale su dvije odrasle žene koje moraju odlučiti što će učiniti s cijelom istinom o svojoj obitelji, jedna o drugoj i o sebi.
Možda se upravo u tome nalazi najljepši dio romana. Pomirenje ne mora značiti ponovno postati ljudi koji smo nekada bili. Ponekad znači prvi put upoznati osobu koja stoji pred nama bez uspomena, idealiziranja i tajni koje su godinama određivale odnos.
Sirene možda pripadaju vremenu kada smo još mogli vjerovati da je svijet jednostavan.
Odrastanje nas nauči da nije.
Ljudi koje volimo mogu nas povrijediti, obitelji mogu skrivati strašne tajne, a neke se odluke više nikada ne mogu poništiti. Unatoč tome, moguće je pogledati cijelu, nesavršenu priču i odlučiti da ljubav još uvijek ima mjesto u njoj. Ne ista ljubav kao nekada. Ne bez pitanja i ne bez ožiljaka.
Ali možda iskrenija upravo zato što više ne počiva na onome u što smo nekada vjerovali, nego na onome što sada napokon znamo.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
