Jedna kap kiše pada na glavu asirskog kralja Ašurbanipala u drevnoj Mezopotamiji. Stoljećima poslije ista će voda, promijenjena bezbroj puta i nošena rijekama, oblacima, ljudskim tijelima i zemljom, povezati živote ljudi koji se nikada neće upoznati. Tom gotovo bajkovitom idejom Elif Shafak otvara I nebom teku rijeke, ambiciozan roman koji putuje od drevne Ninive do viktorijanskog Londona, od suvremenog Iraka do Temze, povezujući različita vremena pričom o vodi, pamćenju, pripadanju i ljudskoj potrebi da sačuva ono što bi moglo nestati.
U središtu romana nalaze se tri naizgled nepovezane sudbine. Arthur odrasta u krajnjem siromaštvu viktorijanskog Londona, ali posjeduje izvanredan dar za pamćenje koji će ga dovesti do drevne Mezopotamije i svijeta klinastog pisma. Narin je jezidska djevojčica kojoj slabi sluh i koja 2014. s bakom putuje prema svetoj dolini Lališ, dok se nad njezinim narodom ponovno nadvija prijetnja nasilja. Zaleekhah je hidrologinja koja 2018. nakon raspada braka napušta dotadašnji život i seli se na brod usidren na Temzi. Njihove priče dijele stoljeća, države, jezici i kulture, ali Shafak ih povezuje vodom i Epom o Gilgamešu, jednim od najstarijih sačuvanih književnih djela čovječanstva.
I nebom teku rijeke zbog toga je istodobno povijesni i suvremeni roman, priča o izgubljenim civilizacijama i ljudima koji danas pokušavaju sačuvati vlastiti identitet. Njegove stranice neprestano podsjećaju da ono što nazivamo prošlošću nikada nije potpuno završeno.
Voda koja povezuje ono što je vrijeme razdvojilo
Voda u romanu nije samo simbol koji se povremeno pojavljuje kako bi povezao tri pripovjedne linije. Ona određuje strukturu cijele priče. Mijenja oblik, prelazi granice, kruži između zemlje i neba te postoji mnogo dulje od pojedinačnog ljudskog života.
Ljudi pokušavaju razdvojiti vrijeme na prošlost, sadašnjost i budućnost, kao što zemlju dijele granicama, državama i teritorijima. Voda takve podjele ne priznaje. Rijeka prolazi kroz različite zemlje, kiša pada na ljude različitih jezika i religija, dok jedna kap može postojati stoljećima u različitim oblicima.
Shafak tu ideju koristi kako bi povezala događaje koji bi inače izgledali nepovezano. Drevni kralj, siromašni dječak u Londonu, jezidska djevojčica i suvremena znanstvenica pripadaju različitim svjetovima, ali svi žive unutar iste prirodne i ljudske povijesti.
Voda pritom nije samo izvor života. Može donositi bolest, uništenje i smrt, može biti zagađena, preusmjerena ili uskraćena. Čovjek ovisi o njoj, premda se prema njoj često ponaša kao prema resursu kojim može neograničeno upravljati.
Arthur – dječak s obale prljave Temze
Arthurova priča vodi nas u viktorijanski London, među siromaštvo koje nema mnogo zajedničkog s raskošnom slikom Britanskog Carstva. Rođen uz zagađenu Temzu, u obitelji koja mu ne može ponuditi obrazovanje ni sigurnost, Arthur posjeduje neobičnu sposobnost pamćenja. Ono što pročita ili čuje ostaje u njegovu umu, a upravo će mu taj dar otvoriti vrata svijeta koji mu prema podrijetlu nije trebao biti dostupan.
Njegov život postupno se povezuje s arheološkim otkrićima u Mezopotamiji i dešifriranjem klinastog pisma. Predmeti koji u London stižu iz drevnih gradova izazivaju fascinaciju, ali istodobno otvaraju pitanje kome pripada kulturna baština pronađena na prostoru druge zemlje.
Shafak time pokazuje dvije strane europskog zanimanja za drevnu Mezopotamiju. Zahvaljujući arheolozima, lingvistima i istraživačima ponovno su pročitani tekstovi koji su tisućljećima bili izgubljeni, među njima i Ep o Gilgamešu. Istodobno su brojni predmeti odneseni iz prostora u kojem su nastali i završili u europskim muzejima.
Arthur se nalazi upravo između tih svjetova. Njegovo oduševljenje drevnim tekstovima iskreno je, ali svijet kojem pristupa nije oslobođen kolonijalnih odnosa moći.
Kada glinena pločica ponovno progovori
Ep o Gilgamešu kroz cijeli roman djeluje poput još jedne rijeke koja povezuje stoljeća. Priča zapisana na glinenim pločicama preživjela je propast gradova, carstava i jezika kojima su govorili ljudi koji su je prvi slušali.
Posebno mjesto ima priča o velikom potopu, motivu koji se pojavljuje u drevnim mezopotamskim tekstovima mnogo prije kasnijih verzija poznatih iz drugih religijskih tradicija. Voda koja može omogućiti život ovdje postaje sila sposobna uništiti gotovo cijeli svijet.
Shafak taj drevni tekst ne koristi samo kao povijesnu zanimljivost. Gilgamešova potraga nakon smrti njegova prijatelja Enkidua govori o strahu od smrtnosti i ljudskoj želji da nešto od nas preživi. Upravo se takva potreba ponavlja kroz cijeli roman: sačuvati priču, jezik, uspomenu, predmet, ime ili znanje prije nego što nestane.
Činjenica da danas možemo čitati priču zapisanu prije nekoliko tisuća godina pokazuje koliko ta potreba ponekad uspijeva nadživjeti svoje tvorce.
Narin i svijet kojem prijeti nestanak
Narinina priča vodi nas među Jezide, etnoreligijsku zajednicu čija je povijest obilježena dugotrajnim progonima. Narin živi uz svijest da joj sluh postupno nestaje, a njezina baka pokušava joj prenijeti priče, vjerovanja i znanje zajednice kojoj pripada.
Njihovo putovanje prema Lališu zato nije obično putovanje bake i unuke. Za Narin ono znači povezivanje s mjestom koje nosi religijsko i kulturno pamćenje njezina naroda.
Godina je 2014., što čitatelju koji poznaje noviju povijest odmah stvara dodatnu nelagodu. U kolovozu te godine ISIS je napao područje Sinjara u sjevernom Iraku, gdje su živjele velike jezidske zajednice. Tisuće ljudi ubijene su ili otete, žene i djevojčice bile su izložene seksualnom ropstvu, a velik broj stanovnika morao je pobjeći. Ujedinjeni narodi kasnije su zaključili da su zločini počinjeni nad Jezidima predstavljali genocid.
Shafak Narininu priču smješta u taj stvarni povijesni kontekst, zbog čega čitatelj istodobno prati intimnu priču djevojčice i približavanje katastrofe koja će pogoditi cijelu zajednicu.
Što ostaje kada pokušaju izbrisati jedan narod?
Narinina priča otvara pitanje kulturnog opstanka koje se provlači cijelim romanom. Uništavanje zajednice ne događa se samo ubijanjem njezinih pripadnika. Mogu se uništavati hramovi, knjige i sveta mjesta, zabranjivati jezik, prekidati prijenos običaja i stvarati uvjeti u kojima se ljudi više ne mogu vratiti prostoru kojem pripadaju.
U takvim okolnostima pamćenje postaje način otpora zaboravu.
Baka koja Narin prenosi priče zato čuva mnogo više od obiteljskih uspomena. Usmena predaja može postati spremište identiteta zajednice koja je tijekom povijesti mnogo puta bila prisiljena počinjati ispočetka.
Narinino slabljenje sluha toj temi daje dodatnu težinu. Djevojčica kojoj se svijet zvukova postupno zatvara pripada kulturi čije priče također prijete utihnuti. Ono što joj baka uspije prenijeti mora pronaći način da opstane čak i kada glas više nije dovoljan.
Zaleekhah i voda kao znanost
Zaleekhah pripada sasvim drukčijem vremenu. Ona je znanstvenica, hidrologinja koja vodu promatra kroz istraživanja, sustave i procese, dok joj privatni život prolazi kroz razdoblje raspada. Nakon kraja braka seli se na brod na Temzi i pokušava pronaći smjer u životu koji se odjednom više ne odvija prema planu.
Njezina perspektiva omogućuje Shafak da drevnu simboliku vode poveže sa suvremenim pitanjima njezina korištenja, zagađenja i dostupnosti. Ono što su ljudi nekada objašnjavali mitovima danas možemo opisivati znanstvenim jezikom, ali ovisnost čovječanstva o vodi nije se promijenila.
Zaleekhah zna koliko je voda dragocjena i koliko nejednako može biti raspoređena, no znanstveno razumijevanje ne pruža joj automatski odgovore za vlastiti život. Upravo taj kontrast njezin lik čini zanimljivim: može proučavati tokove vode, a istodobno ne zna kamo vodi njezin osobni život.
Temza dodatno povezuje njezinu priču s Arthurovom. Rijeka uz koju je nekada živio siromašni dječak u industrijskom Londonu stoljećima poslije protječe pokraj žene čiji se svijet potpuno razlikuje od njegova. Rijeka ostaje, grad i ljudi oko nje mijenjaju se.
Tko posjeduje prošlost?
Arheološki sloj romana postavlja pitanje koje je danas posebno aktualno: kome pripadaju predmeti drevnih civilizacija koji se nalaze u muzejima daleko od mjesta na kojem su nastali?
Britanski interes za Mezopotamiju donio je važna arheološka i lingvistička otkrića, ali odvijao se unutar svijeta snažno obilježenog imperijalizmom. Predmeti su putovali prema Londonu, gdje su postajali dio zbirki i europske priče o otkrivanju drevnih civilizacija.
Suvremeni pogled zahtijeva još jedno pitanje: jesu li te civilizacije doista bile „otkrivene“ ako su ljudi cijelo vrijeme živjeli na prostorima na kojima su postojale?
Shafak kroz takve kontraste potiče na razmišljanje o načinu na koji pričamo povijest. Osoba koja pronađe predmet nije nužno osoba kojoj pripada pravo da određuje njegovu budućnost, kao što ni institucija koja ga sačuva nije jedina koja može polagati pravo na priču koju taj predmet nosi.
Pamćenje i zaborav
Rečenica „Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju.“ sažima motiv koji se neprestano vraća kroz roman. Ljudski život kratak je u usporedbi s rijekama, gradovima i pričama koje mogu preživjeti tisućljeća, ali upravo ljudi odlučuju što će zapisati, prenijeti i sačuvati.
Zaborav nije uvijek slučajan. Ponekad društva svjesno biraju koje će dijelove prošlosti isticati, a koje potisnuti. Povijest pobjednika može nadglasati iskustva progonjenih, muzejska vitrina može predmetu dati novo značenje, dok tragedija jedne manjinske zajednice može godinama ostati gotovo nepoznata ostatku svijeta.
Roman zato ne govori samo o osobnom pamćenju. Govori o kolektivnom pamćenju i odgovornosti prema pričama ljudi čiji su glasovi bili slabiji od glasova onih koji su zapisivali službenu povijest.
Živimo li odvojene priče ili jednu veliku priču?
Arthur, Narin i Zaleekhah nikada ne pripadaju istom vremenu ni istim okolnostima, ali njihovi se životi postupno približavaju preko predmeta, mjesta, vode i priča. Shafak ne pokušava izbrisati razlike među njima. Narinino iskustvo progona nije isto što i Arthurovo siromaštvo niti Zaleekhahina osobna kriza.
Povezanost među njima postoji na drugoj razini. Svatko od njih nasljeđuje nešto što je postojalo prije njega i ostavlja nešto što će nastaviti postojati nakon njega.
Takva struktura posebno dobro odgovara romanu koji se bavi rijekama. Pojedinačni život nalikuje pritoku koji se nakratko pojavljuje unutar mnogo većeg toka. Ne znamo uvijek odakle je nešto stiglo do nas niti kamo će otići nakon što napusti naš život.
Naš dojam
I nebom teku rijeke velik je i slojevit roman koji od čitatelja traži nešto više strpljenja, posebno u početku, dok se tri vremenske linije tek grade. Shafak uvodi mnogo povijesnih, kulturnih, religijskih i znanstvenih tema, zbog čega se povremeno može činiti da pratimo nekoliko potpuno različitih knjiga. Kako se poveznice počnu otkrivati, postaje jasnije zašto su upravo ti ljudi i ta razdoblja smješteni unutar iste priče.
Posebno nam je zanimljiv način na koji Ep o Gilgamešu povezuje drevnu Mezopotamiju sa suvremenim svijetom. Tekst koji je stoljećima bio izgubljen ponovno postaje čitljiv zahvaljujući glinenim pločicama, a njegova pitanja o smrti, gubitku, prijateljstvu i čovjekovoj želji za trajanjem nisu izgubila značenje. Civilizacije se mijenjaju mnogo brže nego temeljni ljudski strahovi.
Narinina priča vjerojatno će mnogim čitateljima biti emocionalno najteža, posebno kada se poveže sa stvarnim progonom Jezida. Shafak ne govori o toj zajednici samo kroz tragediju, nego joj daje vjerovanja, običaje, obiteljske odnose i dugu povijest. Takav pristup važan je jer ljude izložene progonu ne svodi samo na njihove patnje.
Roman pruža mnogo materijala za razgovor o tome tko piše povijest, kome pripada kulturna baština i koliko je čovječanstvo spremno učiti iz vlastite prošlosti. Jednako je zanimljiva ekološka dimenzija priče. Rijeke koje su omogućile nastanak prvih velikih civilizacija danas su izložene zagađenju, branama, političkim sukobima i klimatskim promjenama, pa voda postaje i pitanje moći: onaj tko kontrolira njezin tok može utjecati na živote ljudi daleko nizvodno.
Za naš čitateljski klub posebno se nameće pitanje pamćenja. Što smo dužni sačuvati od ljudi koji su živjeli prije nas i tko odlučuje koje će priče preživjeti? Vrijedi razgovarati i o razlici između čuvanja tuđe baštine i prisvajanja te o tome može li književnost vratiti vidljivost zajednicama čije su priče dugo ostajale izvan dominantnih povijesnih narativa.
Naslov I nebom teku rijeke nakon čitanja dobiva sasvim logično značenje. Rijeke nisu samo korita kroz koja voda putuje zemljom. Voda isparava, postaje oblak, prelazi granice koje smo nacrtali na kartama i ponovno pada na mjesta udaljena od onih s kojih je krenula. Na sličan način putuju priče. Mogu nestati iz jednoga jezika, pojaviti se stoljećima poslije na glinenoj pločici, prijeći iz jedne kulture u drugu i završiti u rukama osobe koju njihovi prvi pripovjedači nisu mogli ni zamisliti.
Ljudi u Shafakinu romanu ne mogu zaustaviti vrijeme niti zadržati ono što vole zauvijek. Mogu, međutim, odlučiti što neće prepustiti zaboravu. Arthur čuva riječi civilizacije stare tisućama godina, Narin prima priče naroda kojem su ih mnogo puta pokušali oduzeti, a Zaleekhah proučava element bez kojeg nijedna od tih priča ne bi postojala. Između njih protječe voda koja je bila ondje mnogo prije njih i ostat će nakon njih, noseći dalje tragove svjetova koji su vjerovali da će trajati zauvijek.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
