Možemo li pobjeći od vlastitih demona ako ih ponesemo sa sobom?
Ponekad zamišljamo samoću kao lijek. Maknuti se od ljudi, buke i svega što nas je povrijedilo. Pronaći kuću negdje na rubu šume, okružiti se prirodom, posvetiti pisanju, vrtu i jednostavnim svakodnevnim ritualima. Zatvoriti vrata za sobom i napokon pronaći mir. Ali što ako problem nije ostao iza tih zatvorenih vrata? Što ako smo ga ponijeli sa sobom?
Upravo iz te ideje izrastaju Haglovi, mračan psihološki triler koji nas vodi u istočnu Slavoniju, među šume, močvarna područja i rukavce Dunava. Na prvi pogled pred nama je priča o zločinu, tajnama i odnosu dvoje ljudi koji postaje sve neobičniji i opasniji. Ipak, ispod kriminalističkog sloja krije se mnogo intimnija priča – o usamljenosti, traumama koje nismo razriješili, potrebi za bliskošću i onoj tankoj, ponekad gotovo nevidljivoj granici između ljubavi i opsesije.
U središtu svega nalazi se Dina, žena koja je uvjerena da će joj osama pomoći ponovno pronaći samu sebe. No šuma je vrlo tiho mjesto. A u tišini se ponekad najglasnije čuje upravo ono od čega pokušavamo pobjeći. Dina se povlači u vikendicu na rubu šume želeći se posvetiti pisanju i oporaviti od svega što ju je dovelo do potrebe da se udalji od dotadašnjeg života. Njezin novi svijet isprva djeluje gotovo idilično. Tu su vrt, šuma, Dunav i hrvatski ovčar Veles, njezin najvjerniji pratitelj. Dani imaju sporiji ritam, a samoća joj pruža ono za čim je žudjela – mogućnost da više nikome ništa ne mora objašnjavati.
No upravo je Dinina potreba za izolacijom prvi znak da Haglovi neće biti priča o jednostavnom pronalasku unutarnjeg mira. Jer osama može biti ljekovita samo do određene granice. Nakon nje počinje izolacija. A izolacija može postati vrlo opasno mjesto za osobu koja se već bori s vlastitim ranama. Dina je zbog toga zanimljiva glavna junakinja. Ne možemo joj uvijek vjerovati, ali možemo razumjeti njezinu potrebu da joj vjerujemo. Njezina perspektiva postaje prostor u kojem čitatelj pokušava razlikovati činjenice od strahova, stvarnost od pretpostavki i ono što se doista dogodilo od onoga za što je Dina uvjerena da se dogodilo. Što priča više odmiče, ta granica postaje sve nejasnija.
U Dininu pažljivo izgrađenu samoću ulazi lovočuvar Nikola. Njihovi susreti u početku bude nešto što je Dina gotovo zaboravila – iščekivanje. Nakon povlačenja od svijeta, ponovno postoji netko čijem se dolasku raduje. Netko o kome razmišlja. Netko zbog koga njezina svakodnevica više nije određena samo pisanjem, vrtom, Velesom i šumom. Ali vrlo brzo postaje jasno da se događa nešto mnogo složenije od zaljubljivanja. Dinin odnos prema Nikoli postupno zauzima sve veći dio njezina emocionalnog svijeta. Njegova prisutnost ili odsutnost počinje određivati njezino raspoloženje. Pokušava protumačiti njegove riječi, postupke i šutnju. Ono što je započelo kao privlačnost pretvara se u potrebu, a potreba polako dobiva obilježja opsesije. Kada ljubav prestaje biti ljubav?
Je li dovoljno snažno željeti nekoga da bismo to nazvali ljubavlju? Ili upravo sposobnost da drugoj osobi dopustimo da postoji izvan naših želja određuje granicu između ljubavi i opsesije?
Jelena Živić ne romantizira jednostavno odnos dvoje ranjenih ljudi. Naprotiv, pokazuje koliko lako vlastite potrebe možemo projicirati na drugu osobu i koliko snažno možemo poželjeti da netko drugi postane odgovor na ono što sami nismo uspjeli riješiti. A Nikola također ima svoje tajne.
Kako se priča razvija, postaje jasno da Dina nije jedina osoba čija prošlost određuje sadašnjost.
Povremeni ulasci u Nikolinu perspektivu i njegovu prošlost otkrivaju drugu stranu priče. Njegovo djetinjstvo, iskustva i traume postupno objašnjavaju čovjeka kakvim je postao. Ali objašnjenje nije isto što i opravdanje. Možemo razumjeti zašto netko reagira na određeni način, a ipak ne prihvatiti njegovo ponašanje. Možemo osjećati empatiju prema ranjenom čovjeku, a istodobno prepoznati štetu koju njegove nerazriješene rane mogu nanijeti drugima. Dina i Nikola zato nisu dvoje ljudi koje ljubav jednostavno spašava. Oni u svoj odnos donose ono što već nose u sebi. A ljubav sama po sebi nije terapija. Druga osoba ne može popraviti ono s čime se mi sami odbijamo suočiti.
Dinin svijet počinje se raspadati kada joj iz sjećanja počnu nestajati dijelovi vremena. Ne može se sjetiti svega što je radila. Nije sigurna gdje je bila. Ne zna može li vjerovati vlastitim uspomenama.
A zatim se pojavljuje mogućnost nečega mnogo strašnijeg: što ako je počinila zločin kojega se ne može sjetiti? U tom trenutku čitatelj se nalazi potpuno zarobljen u njezinoj perspektivi. Ako Dina ne zna što je stvarno – kako bismo mi mogli znati? Upravo je nepouzdana percepcija jedan od najučinkovitijih elemenata romana. Jelena Živić ne mora nam neprestano nuditi nove opasnosti izvana jer je najveća prijetnja već prisutna: gubitak povjerenja u vlastiti um. Možemo zaključati vrata. Možemo upaliti svjetlo. Možemo provjeriti je li netko vani. Ali što učiniti kada više nismo sigurni u osobu koja se nalazi s unutarnje strane tih vrata? Šuma koja se nije promijenila Jedan od najuspjelijih elemenata romana svakako je priroda. Na početku je šuma utočište. Dina u njoj pronalazi upravo ono zbog čega je pobjegla iz dotadašnjeg života – tišinu, prostor i osjećaj slobode. Priroda ne postavlja pitanja, ne osuđuje i ništa od nje ne zahtijeva. Ali kako se mijenja Dinino psihičko stanje, mijenja se i način na koji doživljava prostor oko sebe. Šuma postaje prijeteća. Noć je mračnija. Zvukovi dobivaju drugo značenje.
Put kojim je nekada mirno hodala pretvara se u labirint. I tu se krije nešto posebno dobro izvedeno: šuma se zapravo nije promijenila. Promijenila se Dina. Isti prostor koji joj je pružao sigurnost sada postaje projekcija njezina straha. Zbog toga priroda u Haglovima nije samo scenografija. Ona prati unutarnje stanje glavne junakinje i postaje jedan od najvažnijih elemenata atmosfere romana.
A što su zapravo Haglovi?
Naslov romana nije izmišljena riječ niti naziv nekog tajanstvenog mjesta stvorenog samo za potrebe priče. Haglovi su stvarni prostor uz Dunav, nizvodno od Vučedola prema Sotinu. Autorica ih opisuje kao svojevrsne riječne džepove – močvarna područja čiji se izgled mijenja ovisno o vodostaju Dunava. Kada voda naraste, pojedini dijelovi ponovno se povezuju s rijekom. Lijepo je čitati domaći psihološki triler koji ne pokušava imitirati skandinavsku šumu, američku zabit ili britansko selo kako bi stvorio osjećaj izolacije i prijetnje. Naša šuma sasvim je dovoljna. Naš Dunav ima svoje tajne. A Haglovi imaju svoju tamu.
Rijeke u književnosti često predstavljaju protok vremena, promjenu i prolaznost, ali Dunav u ovom romanu dobiva još jednu važnu ulogu. On skriva. I vraća. Istina koja će isplivati iz Dunava prisilit će Dinu da preispita ono u što je vjerovala, ali rijeka ovdje djeluje i kao snažna metafora svega što pokušavamo potisnuti. Možemo nešto zakopati. Možemo prešutjeti. Možemo pokušati zaboraviti. Ali to ne znači da je nestalo. Ponekad samo čeka pravi trenutak da ponovno ispliva. U romanu u kojem gotovo svaki važniji lik nešto skriva – od drugih ili od sebe – Dunav postaje prirodno mjesto na kojem skrivene stvari više ne mogu ostati skrivene.
Među svim neizvjesnostima koje okružuju Dinu postoji jedno biće uz koje ne mora nagađati.
Veles. Njezin hrvatski ovčar nije tek simpatičan dodatak priči niti životinja koja služi kako bi glavna junakinja imala društvo u izolaciji. On je njezino sidro. Dok Dina pokušava protumačiti Nikolu, vlastita sjećanja i ono što se događa oko nje, Veles predstavlja nešto neposredno i stvarno. Njegova privrženost ne traži objašnjenje. U svijetu u kojem Dina sve manje vjeruje ljudima, a zatim sve manje vjeruje i sebi, upravo taj odnos ostaje jedan od rijetkih prostora sigurnosti.
Haglovi otvaraju i temu mentalnog zdravlja. Dina se izolira. Nosi nerazriješene traume. Sve snažnije emocionalno ovisi o jednoj osobi. Gubi dijelove sjećanja. Sumnja u vlastitu percepciju. I umjesto da potraži pomoć, sve dublje ulazi u vlastiti zatvoreni svijet. Roman tako otvara pitanje koje nadilazi Dinu: zašto nam je ponekad lakše potpuno se povući nego priznati da više ne možemo sami? Samostalnost često smatramo snagom. Ali sposobnost da kažemo „trebam pomoć“ također zahtijeva snagu.mMožda čak i veću.
Dinina ranjivost zanimljiva je upravo zato što pokazuje koliko se postupno može izgubiti osjećaj sigurnosti kada se trauma, izolacija i emocionalna ovisnost međusobno počnu hraniti. Može li samoća izliječiti? Dina odlazi u Haglove jer želi ozdraviti. To je možda jedna od najvećih ironija romana. Učinila je ono o čemu mnogi barem jednom maštaju: pobjegla je. Ostavila buku. Maknula se od ljudi. Ali promjena adrese nije promijenila ono što nosi u sebi. Priroda može umiriti. Samoća može pomoći. Tišina može biti potrebna. Ali ništa od toga samo po sebi ne liječi traumu. Jer postoji velika razlika između samoće koju biramo zato što nam je dobro sa samima sobom i izolacije u koju bježimo zato što više ne znamo kako biti s drugima. Dina tu granicu postupno gubi.
Odnos Dine i Nikole zato možemo čitati i kao upozorenje na jednu vrlo romantičnu, ali opasnu ideju – da će nas prava osoba spasiti. Neće. Može biti uz nas. Može nas voljeti. Može nam pomoći. Ali druga osoba ne može postati zamjena za suočavanje s vlastitim problemima. Kada od nekoga očekujemo da popuni prazninu koju sami više ne možemo podnijeti, odnos prestaje biti susret dvoje ljudi i počinje postajati potreba. A potreba vrlo lako može postati opsesija. Upravo tu Haglovi postaju više od trilera. Jer najveće pitanje nije tko koga voli. Nego što od te ljubavi očekuje.
Naš dojam
Haglovi su mračan, atmosferičan i psihološki slojevit prvijenac koji nas je posebno privukao činjenicom da svoju priču čvrsto veže uz prostor istočne Slavonije.
Jelena Živić pokazuje da za osjećaj nelagode i izolacije ne moramo putovati u udaljene krajeve. Dovoljne su šuma, Dunav, močvarni haglovi i vikendica udaljena od drugih ljudi. No najveća snaga romana ipak nije u njegovoj lokaciji niti u kriminalističkoj zagonetki. Nalazi se u Dini.
Možda nam se neće uvijek svidjeti njezine odluke. Ponekad ćemo poželjeti protresti je i reći joj da stane. Ponekad ćemo sumnjati u ono što nam govori. Ali upravo zbog toga o njoj možemo razgovarati.
Koliko dugo možemo sami nositi vlastite traume prije nego što nam postanu preteške?
Kada samoća prestaje biti izbor i postaje izolacija? Kada ljubav prelazi u opsesiju?
Možemo li nekoga voljeti ako smo od njega napravili rješenje za vlastitu prazninu?
Koliko prošlost određuje ono što postajemo? I možemo li razumjeti tuđe postupke, a da ih pritom ne opravdavamo?
Posebno nam je zanimljiv način na koji roman ruši sigurnost čitatelja. Kada Dina počne sumnjati u vlastita sjećanja, i mi počinjemo sumnjati zajedno s njom. Odjednom više ne znamo što se dogodilo, što je pretpostavila, što je zaboravila i čega se možda sjeća pogrešno. A tada šuma postaje mračnija. Nikola nepredvidljiviji. Tišina glasnija. I Dunav sve važniji.
Haglovi su roman o tajnama, ali možda još više o onome što se događa kada ih predugo nosimo u sebi. O ljudima koji pokušavaju pronaći spas jedni u drugima prije nego što su pronašli način kako pomoći samima sebi. O ranama koje ne nestaju zato što ih više ne gledamo. I o prirodi koja nas može primiti, umiriti i sakriti, ali ne može umjesto nas riješiti ono od čega smo pobjegli. Jer možemo otići vrlo daleko.
Možemo pronaći kuću na rubu šume, zatvoriti vrata, utišati telefon i ostaviti cijeli svijet iza sebe.
Ali od sebe ipak ne možemo pobjeći. Svoje demone uvijek ponesemo sa sobom.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
