Preživjeti nije isto što i ponovno početi živjeti
Jednog ljetnog jutra dvanaestogodišnji Edward Adler sa svojim roditeljima i starijim bratom Jordanom ulazi u zrakoplov za Los Angeles. Obitelj napušta New York i seli se na drugi kraj zemlje, pa bi taj let trebao predstavljati početak novog životnog poglavlja. Oko njih su još 183 putnika, ljudi različitih godina, karaktera i životnih okolnosti. Netko ide prema osobi koju voli, netko pokušava pobjeći od života kojim više nije zadovoljan, netko razmišlja o poslu, braku, djeci, bolesti ili odluci koju tek treba donijeti. Svi imaju planove i očekivanja, a nitko ne zna da neće stići na svoje odredište.
Zrakoplov se ruši, a Edward ostaje jedini preživjeli.
Ondje gdje bi neka druga priča možda završila čudom preživljavanja, roman Dragi Edwarde zapravo počinje. Ann Napolitano mnogo manje zanima kako je dvanaestogodišnji dječak uspio preživjeti avionsku nesreću, a mnogo više kako će živjeti nakon nje. Kako prihvatiti činjenicu da si jedini ostao živ? Kako pronaći sebe kada su u jednom trenutku nestali ljudi uz koje si znao tko si? Može li se nakon takvog gubitka ponovno željeti budućnost i, možda najteže od svega, može li čovjek sebi dopustiti da ponovno bude sretan?
Dječak kojeg cijeli svijet smatra čudom
Nakon nesreće Edwardovo ime pojavljuje se u medijima, njegovo lice prepoznaju ljudi koje nikada nije upoznao, a javnost ga počinje promatrati kao čudo. On je jedini preživjeli, dječak koji je uspio pobijediti gotovo nemoguće izglede i koji bi, prema očekivanjima drugih, trebao biti zahvalan što je dobio drugu priliku.
Edward se, međutim, ne osjeća kao sretnik. Njegovi roditelji i brat su mrtvi, dom koji je poznavao više ne postoji, a cijeli njegov dotadašnji život nestao je u nekoliko trenutaka. Dok ostatak svijeta u njegovoj priči pokušava pronaći nešto ohrabrujuće, Edward tek pokušava razumjeti zašto bi činjenica da je ostao živ trebala predstavljati sreću kada više nema ljude s kojima je taj život želio dijeliti.
Napolitano vrlo rano ruši pojednostavljenu predodžbu o preživjelome kao sretniku kojem je sudbina pružila drugu priliku. Preživjeti katastrofu i osjećati zahvalnost zbog vlastitog preživljavanja dvije su sasvim različite stvari. Život koji je Edward dobio natrag dugo mu ne izgleda kao dar, nego kao nešto teško i nerazumljivo što sada mora nositi.
Zašto baš ja?
Pitanje koje se provlači kroz cijeli roman jednostavno je, ali na njega nema zadovoljavajućeg odgovora: zašto je od svih ljudi u zrakoplovu preživio upravo Edward?
Nije preživio zato što je bio bolji, važniji ili vrjedniji života od ostalih putnika. Njegovo preživljavanje nema objašnjenje koje bi moglo opravdati činjenicu da su svi ostali umrli. Upravo je prihvaćanje slučajnosti jedan od najtežih dijelova njegova oporavka.
Edward nosi snažan osjećaj krivnje preživjeloga. Iako racionalno nije odgovoran za smrt drugih, činjenica da on nastavlja živjeti dok njegova obitelj više nema tu mogućnost postaje teret koji utječe na gotovo svaki dio njegova života. Kako se smijati kada oni više ne mogu? Kako odrastati kada Jordan nikada neće odrasti? Kako planirati budućnost koju njegovi roditelji neće vidjeti? Čak i obična radost može izgledati poput izdaje ljudi koje je izgubio.
Roman pritom vrlo nježno pokazuje koliko je krivnja ponekad neovisna o stvarnoj odgovornosti. Edward zna da nije izazvao nesreću, ali osjećaji ne slijede uvijek logiku. Trebat će mu mnogo vremena da prihvati kako njegov nastavak života ne oduzima ništa onima koji su umrli.
Edward i Jordan – gubitak brata i dijela vlastitog identiteta
Od svih odnosa koje Edward gubi, posebno mjesto zauzima njegov stariji brat Jordan. Napolitano njihov odnos ne idealizira. Oni se vole, ali među njima postoje sitna natjecanja, frustracije, zadirkivanja i nesuglasice, kao i ona posebna vrsta bliskosti koja nastaje kada s nekim dijelimo cijelo djetinjstvo.
Jordan nije samo Edwardov brat nego i važan dio načina na koji Edward razumije samoga sebe. Uz njega je mlađi brat, osoba koja promatra, slijedi, uspoređuje se, divi se i ponekad ljuti. Nakon nesreće zato ne gubi samo Jordana nego i osobu uz koju je znao tko je on sam.
Isto vrijedi za njegove roditelje i život koji je postojao prije leta. Edward više nije sin koji se upravo preselio s obitelji u Los Angeles niti mlađi brat koji odrasta uz Jordana. Odjednom postaje „jedini preživjeli“, a ta oznaka počinje potiskivati sve druge dijelove njegova identiteta.
Jedan od najtežih zadataka koji ga čekaju jest otkriti tko je Edward Adler kada više nema ljude koji su činili njegov dotadašnji svijet.
Dvije vremenske linije i životi koji neće biti nastavljeni
Jedna od najuspjelijih odluka Ann Napolitano jest struktura romana. Priča se izmjenjuje između Edwardova života nakon nesreće i posljednjih sati putnika u zrakoplovu. Čitatelj od početka zna što će se dogoditi, ali upravo zbog toga poglavlja smještena u avion postaju sve bolnija.
Upoznajemo ljude čiju sudbinu već znamo. Slušamo njihove razgovore, saznajemo čemu se nadaju, što ih muči i što namjeravaju učiniti nakon slijetanja. Neki pokušavaju popraviti odnose, drugi planiraju promjene, donose odluke ili jednostavno razmišljaju o sasvim običnim stvarima. Budućnost o kojoj razmišljaju za njih djeluje stvarno i neposredno, dok mi znamo da je neće dočekati.
Takvom strukturom Napolitano odbija putnike svesti na broj poginulih. Iza svakog sjedala nalazi se jedan život, a iza svakog života ljudi koji će nekoga čekati, primiti strašnu vijest i morati nastaviti bez osobe koju su očekivali ponovno vidjeti.
To istodobno mijenja i način na koji gledamo Edwarda. On nije samo jedini preživjeli među velikim brojem anonimnih žrtava. Jedini je čovjek koji nastavlja život među svim onim životima koje smo tijekom romana barem nakratko upoznali.
Shay – prijateljstvo u kojem Edward ponovno može biti samo Edward
U Edwardovu novom životu posebno mjesto zauzima njegova vršnjakinja i susjeda Shay. Ona postaje jedna od najvažnijih osoba u njegovu oporavku, ali ne zato što uvijek zna što treba reći ili zato što može razumjeti iskustvo kroz koje je prošao. Njezina je važnost upravo u tome što ga ne pokušava pretvoriti u nešto što nije.
Uz Shay Edward ne mora neprestano biti dječak koji je jedini preživio avionsku nesreću. Ne mora predstavljati simbol nade, ne mora biti zahvalan, hrabar ni inspirativan. Smije šutjeti, biti zbunjen, ponašati se neobično i ne znati objasniti što osjeća. Može ponovno biti samo Edward.
Njihov odnos jedan je od najnježnijih dijelova romana jer počiva na prisutnosti više nego na velikim riječima. Shay ne može ukloniti Edwardovu bol i ne pokušava to učiniti. Ona jednostavno ostaje uz njega dovoljno dugo da uz nju ponovno počne postojati svijet koji nije određen samo nesrećom.
Napolitano ovdje vrlo lijepo pokazuje nešto što se često zaboravlja kada pokušavamo pomoći osobi koja tuguje: ne moramo uvijek pronaći prave riječi. Ponekad je mnogo važnije da osoba zna kako neće ostati sama sa svojom boli.
Lacey i John – kako postati obitelj djetetu koje je izgubilo svoju?
Nakon smrti roditelja Edward odlazi živjeti s tetom Lacey i njezinim suprugom Johnom. Njihova situacija otvara još jedan složen dio romana jer oni moraju pronaći način kako pružiti dom djetetu koje nije izabralo novu obitelj.
Mogu mu dati sigurnost, sobu, svakodnevnu brigu i ljubav, ali ne mogu vratiti njegove roditelje niti zamijeniti Jordana. Roman upravo zato lijepo pokazuje da stvaranje nove obitelji ne zahtijeva brisanje stare. Edward ne mora prestati voljeti ljude koje je izgubio kako bi se vezao uz one koji su ostali.
Ni Lacey i John pritom nisu ljudi bez vlastitih rana. Njihovi životi, očekivanja i razočaranja postoje paralelno s Edwardovom tugom. Napolitano njihove gubitke ne izjednačava s njegovima, ali pokazuje kako ljudi koji pokušavaju pomoći drugome često istodobno nose vlastitu bol.
Obitelj koja nastaje nakon nesreće zato nije zamjena za onu koja je nestala. Ona je nešto novo, izgrađeno uz poštovanje prema svemu što je postojalo prije.
Pisma naslovljena „Dragi Edwarde“
Jedan od emocionalno najsnažnijih motiva romana jesu pisma koja Edwardu šalju ljudi povezani s putnicima poginulima u nesreći. Za njih Edward nije samo nepoznati dječak koji je preživio. On je posljednja živa poveznica s ljudima koje su izgubili.
U pismima mu povjeravaju uspomene, postavljaju pitanja i govore stvari koje više ne mogu reći osobama kojima su bile namijenjene. Neki od njega traže odgovore koje ne može dati, dok drugi kao da trebaju vjerovati da činjenica njegova preživljavanja na neki način znači da je barem djelić njihovih voljenih nastavio dalje.
Ta pisma otvaraju važno moralno pitanje: koliko vlastite potrebe za smislom smijemo staviti na osobu koja je i sama preživjela tragediju?
Edward nije predstavnik mrtvih niti osoba koja bi trebala opravdati njihovu smrt. Nije dužan živjeti umjesto njih, ostvarivati njihove neispunjene želje ili nositi odgovornost za tugu njihovih obitelji. On je dječak koji tek mora naučiti da ima pravo na život koji pripada njemu.
Tek kada to počne shvaćati, i pisma mogu dobiti drukčije značenje. Više ne moraju biti samo dodatni teret; mogu postati način na koji se mnogi odvojeni životi i gubici nakratko dodiruju.
Kada tuđa tragedija postane javna priča
Avionska nesreća vrlo brzo postaje medijski događaj, a Edward idealan simbol priče kakvu javnost želi čuti. U tragediji u kojoj su poginule stotine ljudi postoji jedno „čudo“ – dvanaestogodišnji dječak koji je preživio.
Problem nastaje kada stvarnoj osobi dodijelimo ulogu koju ona nikada nije tražila.
Od Edwarda se očekuje zahvalnost. Njegova bi priča trebala biti ohrabrujuća. Ljudi žele vjerovati da činjenica njegova preživljavanja tragediji daje barem nekakav smisao. Nitko ga pritom ne pita želi li biti simbol bilo čega.
Napolitano vrlo dobro pokazuje razliku između tragedije promatrane izvana i tragedije koju netko mora živjeti. Za javnost je avionska nesreća veliki događaj koji će s vremenom zamijeniti neka druga vijest. Za Edwarda ona zauvijek ostaje granica koja dijeli njegov život na prije i poslije.
Preživljavanje i život nisu isto
Edwardovo tijelo nakon nesreće mora ozdraviti, ali tjelesni oporavak samo je početak. Mnogo je teže pronaći odgovor na pitanje što učiniti sa životom koji mu je ostao.
Čovjek može jesti, spavati, ići u školu i odrastati, a ipak dugo ne osjećati da doista živi. Edwardov pravi oporavak zato ne možemo mjeriti samo njegovim fizičkim zdravljem. Mnogo važniji trenuci dolaze kada se u njemu ponovno pojavi želja za nečim što pripada budućnosti.
Možda je riječ o nečemu sasvim malom. Planiranju sutrašnjeg dana, zanimanju za drugu osobu, smijehu koji se pojavi spontano ili jednostavnoj želji da vidi što će se sljedeće dogoditi. Takvi trenuci pokazuju da Edward više nije samo osoba kojoj se život nastavlja zato što je preživjela. Počinje ponovno sudjelovati u njemu.
Tu se nalazi jedna od najljepših misli romana: preživljavanje nam se ponekad dogodi, ali povratak životu dugotrajan je proces.
Imamo li pravo ponovno biti sretni?
Nakon velikog gubitka radost može postati neočekivano komplicirana. Ponekad se pojavi osjećaj da količina tuge mora dokazivati koliko smo nekoga voljeli. Ako se ponovno smijemo, jesmo li počeli zaboravljati? Ako zavolimo druge ljude, zamjenjujemo li one koje smo izgubili? Ako izgradimo novu svakodnevicu, znači li to da smo ostavili staru iza sebe?
Edwardova priča postupno pokazuje da tuga i radost ne moraju jedna drugu poništavati. Možemo nekoga zauvijek voljeti i istodobno nastaviti živjeti. Novi odnosi ne brišu stare, a budućnost ne poništava prošlost.
Edward ne mora prestati tugovati za roditeljima i Jordanom da bi ozdravio. Mora naučiti živjeti tako da njegova tuga više ne zauzima sav prostor u njemu.
U tome je važna i razlika između zaborava i prihvaćanja. Nastaviti dalje ne znači ostaviti mrtve iza sebe. Oni mogu ostati dio našeg identiteta, uspomena i ljubavi, a da pritom ne postanu prepreka svakom novom iskustvu.
Mora li preživljavanje imati razlog?
Edward dugo pokušava razumjeti zašto je upravo on ostao živ. Ipak, možda je jedan od najvažnijih koraka njegova odrastanja prihvaćanje mogućnosti da velikog odgovora jednostavno nema.
Ne mora postojati sudbina koja ga je odabrala niti poseban zadatak koji mora izvršiti kako bi opravdao vlastito preživljavanje. Edward ne duguje svijetu izvanredan život samo zato što je preživio izvanrednu tragediju.
Ima pravo jednostavno živjeti. Odrasti, pogriješiti, zaljubiti se, pronaći ljude uz koje se osjeća sigurno, graditi odnose i jednoga dana moći pomisliti na svoju obitelj bez osjećaja da svaki trenutak sreće predstavlja izdaju.
Takvo prihvaćanje možda nije spektakularno, ali upravo zato djeluje ljudski. Smisao ne mora uvijek biti skriven u velikom odgovoru na pitanje „zašto“. Ponekad ga stvaramo tek poslije, načinom na koji odlučujemo živjeti ono što nam je ostalo.
Naš dojam
Dragi Edwarde roman je koji počinje velikom tragedijom, ali njegov pravi predmet nije smrt nego život nakon nje. Ann Napolitano ne pokušava od Edwarda napraviti simbol herojske otpornosti niti od njegove priče izvući jednostavnu poruku o zahvalnosti za drugu priliku. Dopušta mu da bude ono što zapravo jest – dijete kojem se dogodilo nešto što nijedno dijete ne bi trebalo morati razumjeti.
Dopušta mu tugu, ljutnju, zbunjenost i osjećaje koji nisu uvijek lijepi ni logični. Ne traži od njega da bude zahvalan samo zato što je preživio. Upravo zbog toga njegov put prema životu djeluje uvjerljivije.
Posebno nam se svidjela dvostruka vremenska struktura romana. Dok pratimo Edwarda nakon nesreće, povratci među putnike podsjećaju nas da iza svake velike tragedije postoje pojedinačni ljudski životi. Broj poginulih nikada ne može ispričati priču o ljudima koji su imali planove za sutra, odnose koje su željeli popraviti, ljude kojima su se vraćali i rečenice koje nisu stigli izgovoriti.
Edwardova priča otvorila nam je i brojna pitanja za razgovor. Može li čovjek osjećati krivnju zbog preživljavanja iako zna da nije odgovoran za smrt drugih? Imamo li nakon velikog gubitka pravo ponovno biti potpuno sretni? Koliko smijemo osobu koja je preživjela tragediju opterećivati vlastitom potrebom za odgovorima? Može li nova obitelj postati dom bez pokušaja da zamijeni onu koju smo izgubili? Zašto od preživjelih toliko često očekujemo da budu inspiracija drugima?
Možda je najteže pitanje ipak ono koje Edward mora riješiti sam: kako ponovno poželjeti budućnost nakon što smo izgubili ljude s kojima smo je zamišljali?
Napolitano odgovor ne pronalazi u jednom velikom trenutku prosvjetljenja. Edward se životu vraća postupno, kroz prijateljstvo, razgovore, pisma, ljude koji ostaju uz njega i dane koji se nižu sve dok budućnost ponovno ne postane nešto više od vremena koje mora izdržati.
Zbog toga Dragi Edwarde, unatoč tragediji od koje polazi, nije prvenstveno roman o smrti. To je roman o životu koji ostaje nakon nje, o ljudima koji ne mogu zamijeniti one koje smo izgubili, ali nam mogu pomoći da ponovno pronađemo svoje mjesto među živima.
Edward na početku postaje jedini preživjeli, ali preživljavanje samo po sebi nije završetak njegove priče. Njegov pravi put počinje kada postupno prestane tražiti objašnjenje zašto je baš on ostao živ i počne otkrivati što želi učiniti sa životom koji mu je ostao.
Možda upravo u tome leži najvažnija poruka romana. Nakon velikog gubitka ne moramo zaboraviti kako bismo nastavili dalje, niti moramo pronaći odgovor koji će objasniti ono što se dogodilo. Ponekad je dovoljno dopustiti sebi da prošlost ostane dio nas, a da istodobno ponovno napravimo mjesto za ljude, iskustva i radosti koje još ne poznajemo.
Jer nastaviti živjeti ne znači zaboraviti one kojih više nema. Znači prihvatiti da ljubav prema njima i ljubav prema životu koji nam je ostao mogu postojati zajedno.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
