Kad planina pamti ono što bi ljudi najradije zaboravili Hladnoća, šuma, strme litice i malo planinsko mjesto u kojem stranci nisu osobito dobrodošli. Tijelo muškarca pronađeno je golo, brutalno osakaćeno, a način na koji je zločin počinjen jasno govori da ovo nije obično ubojstvo. Netko je dugo nosio nešto u sebi. Netko poznaje ovu planinu, njezine tajne i ljude. I netko vjerojatno neće stati.
Već na prvim stranicama Cvijeća iznad pakla, prvog romana Ilarije Tuti o kriminalističkoj profilerki Teresi Battagliji, postaje jasno da pred nama nije klasičan kriminalistički roman u kojem ćemo samo slijediti tragove do konačnog otkrivanja počinitelja. Ovo je priča u kojoj je važnije pitanje zašto je netko postao sposoban počiniti zlo nego jednostavno otkriti tko ga je počinio. A upravo zbog toga Teresa Battaglia savršena je junakinja ovoga romana. Zaboravimo na trenutak kriminalističke junake koji bez straha jure za počiniteljima, spavaju nekoliko sati, žive na kavi i uvijek uspijevaju biti korak ispred svih. Teresa Battaglia nešto je sasvim drugo. Iskusna je kriminalistička profilerka, stručnjakinja za ljudsko ponašanje, žena iznimne intuicije i britkog uma. Oštra je, zahtjevna i ponekad neugodna. Nema potrebu svima se svidjeti i nema strpljenja za površnost. Svojim suradnicima može zagorčati dan jednom jedinom rečenicom. Ali iza te grube vanjštine nalazi se iznimna empatija. Teresa ne promatra samo zločin. Ona promatra čovjeka. Dok drugi vide tijelo, krv i tragove, ona pokušava rekonstruirati osobu koja ih je ostavila. Zanima je strah, trauma, potreba, sjećanje. Zna da se čovjek ne pretvara u čudovište u jednom trenutku i zato neprestano pokušava pronaći početak priče. Istodobno, Teresa vodi vlastitu bitku. Njezino tijelo više nije pouzdano, a počinje je izdavati i ono što joj je cijeloga života bilo najvažnije – njezin um. Pojavljuju se znakovi bolesti koje pokušava sakriti od kolega, okoline, ali možda ponajviše od same sebe. Žena koja se cijeli život oslanjala na vlastiti um mora se suočiti s mogućnošću da joj upravo on više neće biti sigurno mjesto. Zbog toga Teresa nije samo zanimljiva istražiteljica. Ona je ranjiva, slojevita i vrlo ljudska junakinja koju nije potrebno idealizirati da bismo je zavoljeli.
U Teresin tim dolazi mladi inspektor Massimo Marini, a njihov prvi susret teško bismo mogli nazvati početkom prekrasnog prijateljstva. Teresa ga testira, provocira i ne štedi. Marini tek treba naučiti da se iza njezine grubosti krije mnogo više nego što pokazuje. Njihov odnos daje romanu prijeko potrebnu dozu topline i povremene duhovitosti. Umjesto očekivane dinamike nepogrešive mentorice i zadivljenog mlađeg kolege, dobivamo dvoje ljudi koji tek moraju naučiti kako surađivati. Marini je pritom važan i zato što je, poput čitatelja, došljak. On ne poznaje pravila zajednice u koju dolazi. Ne zna što stanovnici prešućuju, komu vjeruju i koje se priče prenose generacijama. A u Travenu biti stranac nije mala stvar.
Radnja je smještena u izmišljeno planinsko mjesto Traven, na talijansko-austrijskoj granici. Izoliranost zajednice presudna je za atmosferu romana. Ovdje priroda nije lijepa razglednica s Alpa. Ona je veličanstvena, ali prijeteća. Šume su guste, litice strme, klisure duboke, a hladnoća gotovo fizički izlazi sa stranica. Planina istodobno skriva i čuva. Ljudi koji ondje žive povezani su generacijama, dijele običaje, legende i kolektivna sjećanja, ali i nepovjerenje prema onima koji dolaze izvana. Granica između folklora i stvarnosti ponekad postaje nejasna, osobito kada se dogodi zločin koji zajednica ne zna – ili ne želi – objasniti. Ilaria Tuti vrlo vješto koristi prirodu kako bi pojačala osjećaj nelagode. Čitatelj gotovo osjeća vlagu šume, hladnoću stijena i tišinu koja nikada nije sasvim prazna. Traven zato nije samo mjesto zločina. On je jedan od likova romana. Teresa vrlo brzo shvaća da pred sobom nema slučajan čin nasilja. Način na koji je žrtva pronađena, tragovi na mjestu zločina i ponašanje počinitelja govore joj da iza svega postoji mnogo dublja priča. A ona vodi u prošlost. Upravo ovdje Cvijeće iznad pakla prerasta granice klasičnog kriminalističkog romana. Istraga se počinje povezivati s događajima koji su prethodili sadašnjim zločinima i s pitanjem što se događa kada čovjeku od najranijeg života uskratimo sigurnost, bliskost i mogućnost normalnog emocionalnog razvoja. Roman se tako bavi jednom vrlo neugodnom mišlju: Rađaju li se čudovišta ili ih stvaramo? Tuti ne nudi jednostavan odgovor. Ne opravdava nasilje, ali pokušava razumjeti njegov nastanak. Pokazuje koliko daleko mogu sezati posljedice okrutnosti i koliko duboko trauma može oblikovati čovjeka. Što više Teresa otkriva, to postaje teže povući jasnu crtu između počinitelja i žrtve.
Jedan od posebno zanimljivih slojeva romana čine djeca Travena. Dok su odrasli zaokupljeni vlastitim tajnama, strahovima i pravilima zajednice, djeca promatraju svijet drugačije. Primjećuju ono što odrasli ne vide, odlaze tamo kamo im je zabranjeno i osjećaju da se u šumi događa nešto što ne razumiju. Njihova priča u početku djeluje gotovo odvojeno od policijske istrage, ali postupno postaje jasno da djeca nisu tek sporedni likovi. Upravo preko njih Tuti otvara pitanja prijateljstva, pripadanja, zaštite i odgovornosti odraslih prema onima koji ovise o njima. Djeca mogu biti nevjerojatno hrabra, ali njihova hrabrost ne bi trebala biti potrebna ondje gdje su odrasli zakazali.
Što zapravo znači „Cvijeće iznad pakla“? Već sam naslov romana nosi snažnu simboliku. U svijetu koji Ilaria Tuti stvara postoji mnogo tame – nasilje, trauma, strah, bolest, tajne i ljudska okrutnost. Ali iznad svega toga ipak raste nešto živo. Cvijeće. Ne kao poricanje pakla koji postoji ispod njega, nego kao dokaz da jedno ne mora poništiti drugo. Upravo je takva i Teresa. U njoj istodobno postoje grubost i nježnost, strah i hrabrost, profesionalna hladnoća i duboka empatija. Svakodnevno ulazi u najmračnije dijelove ljudskog uma, a ipak nije izgubila sposobnost suosjećanja. Možda upravo zato rečenica Donata Carrisija tako dobro opisuje ovu junakinju: „Svjetlost prepuna tame.“ Jer to bi mogao biti opis ne samo Terese Battaglie nego i cijeloga romana. Više od pitanja „tko je ubojica?“
Najzanimljiviji kriminalistički romani nisu nužno oni u kojima je počinitelja najteže pogoditi. Ponekad su mnogo snažniji oni nakon kojih nas više zanima ono što smo saznali o ljudima nego rješenje samog slučaja. Cvijeće iznad pakla pripada upravo toj skupini. Istraga daje priči napetost i strukturu, ali Ilariju Tuti zanimaju trauma, sjećanje, samoća, pripadanje i granica između dobra i zla. Možemo osuditi nečiji postupak, a ipak pokušati razumjeti put koji je do njega doveo. Možemo istodobno osjećati strah od nekoga i sažaljenje prema onome što mu se dogodilo. Upravo ta moralna nelagoda čini roman zanimljivim materijalom za razgovor u čitateljskom klubu. Jer pitanje više nije samo: Tko je kriv? Nego i: Tko je prvi zakazao?
Naš dojam Cvijeće iznad pakla mračan je kriminalistički roman, ali njegova najveća vrijednost nije u brutalnosti zločina. Ona se nalazi u likovima i pitanjima koja ostaju nakon što se istraga približi kraju. Posebno se izdvaja Teresa Battaglia. U žanru prepunom istražitelja s problematičnom prošlošću Ilaria Tuti uspjela je stvoriti junakinju koja djeluje drukčije. Teresa nije mlada, nije nepobjediva i ne pokušava biti simpatična. Njezina stručnost ne briše njezine slabosti, a autoritet ne skriva činjenicu da se boji. I upravo zato djeluje stvarno. Svidio nam se i način na koji roman povezuje kriminalističku istragu s atmosferom mjesta. Traven i okolne planine nisu samo dekor za mračnu priču. Izoliranost, lokalni običaji, šume, legende i zatvorenost zajednice postaju sastavni dio zločina koji Teresa pokušava razumjeti. No ono zbog čega je Cvijeće iznad pakla posebno zanimljivo za razgovor jest odbijanje jednostavne podjele ljudi na dobre i zle. Koliko nas određuje ono što nam se dogodilo? Koliko dugo posljedice nečijeg nasilja mogu živjeti? Može li razumijevanje počinitelja postojati bez opravdavanja njegova zločina? I koliko smo kao društvo odgovorni za ljude koje smo najprije povrijedili, zanemarili ili odbacili, a zatim ih se počeli bojati? To su pitanja koja ostaju mnogo dulje od same istrage.
Cvijeće iznad pakla roman je o zločinu, ali još više o njegovim korijenima. O ljudima koji skrivaju svoje rane. O djeci koja trebaju zaštitu. O zajednicama koje pamte, ali šute. I o ženi koja zna čitati najmračnije dijelove ljudskoga uma upravo u trenutku kada više ne može biti potpuno sigurna u vlastiti. A možda je upravo u tome smisao njegova neobičnog naslova. Ponekad ne možemo ukloniti pakao koji se nalazi ispod površine. Ali možemo odlučiti što će iznad njega rasti.
S ljubavlju prema knjigama,
Knjigoteka Bilje
